среда, 28. децембар 2011.

Lik Aleka

U ceznji za lepsim i boljim svetom romanticari su bezali iz sadasnjosti u proslost, u cudesni svet maste i snova. Bezeci iz spoljnog po njima sve vise zagadjenog sveta stvaraju odredjenje gorde usamljenike koji predstavljaju nista drugo nego njih same.
U svojoj poem i ,, Cigan`` Puskin slika mladog I gordog buntovnika bajronovskog tipa, koji zgadjen drustvom I njegovim laznim moralom luta stepom. Aleko reaguje veoma burno na pustos I prazninu svoga zivota. Zeleci da svoj mladalacki duh ispuni slobodom, napusta svoje probleme I bliznje zarad svojih interesa. Lutajuci po stepi susrece jednu zajednicu cigana koji zive I opstaju po drugim zakonima. U tom plemenu on nalazi smisao zivota koju je uprabo I zeleo: ljubav I slobodu. Ocaran lepotom Zemfire on se zaljubljuje na prvi pogled. Medjutim sve sto je lepo kratko traje. Ljubav ga uvodi u ciganski svet gde pronalazi svoj ideal slobode, ali sve dok sama sloboda opredeljenja ne preti da ugrozi njegovu licnu srecu. Sam lik Aleka je pun castoljublja, ljubomore, gordosti. Shvatanje gradjanskog drustva od koga je pobegao gura ga u sopstveni poraz. Ljubomora ga tera da prekrsi najvecju bozju zapovest: ,, Ne ubij``. Ali ponesen najvecim demonom ljudskoga tela, osvetom i ljubomorom, sam njegov strah ga navodi da pocini zlocin. Kao vrhunac skrhan bolom sto je ucinio zlocin ubivsi dvoje ljubavnika njegov duh klone i on izvrsava samoubistvo, tiho kako je i ziveo. Alekova zelja za slobodom odvela ga je predaleko cak I do same smrti, sto ga je ucinilo jednim od najznacajnijih likova romantizma.
Glavni junak ove poeme je pokazao da onaj ko je ziveo u gradu osetio njegov sjaj I stekao odredjene navike nikad nece moci potpuno da se preda slobodi u prirodi.



Svako korišćenje materijala sa ovog bloga u ne školske svrhe, smatraće se piraterijom i ugrožavanjem autorskih prava, koje za sobom mogu povuci krivično pravnu odgovornost.

уторак, 20. децембар 2011.

Ne mogu, da ti ne kazem


Bice da je i godina prosla otkad se lomim da ti kazem, da ti priznam… Htela sam, razmisljala, bojala se pa tako i odustajala. Ima li smisla, da li je fer? Tisti me, tisti me, kao das ma ti podmetnula nogu, ili htela zednog d ate prevedem preko vode.
Druzimo se od kada znam za sebe. Koliko smo puta zajedno odigrali zmurke, ne ljuti se covece, koliko puta su nas umalo pregazili u nasoj ulici samo zbog nasih nestasluka. I sada mi zamirisu ustipci tvoje bake koje smo tako slatko jeli ispod stare lipe. Poznajem ti dusu, znam ti svaku misao.
Tih dana u nasoj ulici bagremova, prizdila letnja sparina, digla se prasina zbog cica Pavlovih kukuruza. Zali se starima da mu neko uvece podkrada kukuruz. Zvao je policiju i jadikovao da mu kukuruzi nestaju ,,od ociju,,. I sama sam se pitala ko mu to radi i kakva li je dusa. Da li su mi rike krastave i da li mi je savest zahvatila rdja? Ne znam kako ni zasto, ja pomislih na tebe. Onaj tvoj rodjak Stanko te vukao i uvukao u svoje lose drustvo. Ja sam ti govorila da ga se klonis. Znam ja da oni na drugom kraju ulice kradu, puse, podsmevaju se prolaznicima. Bas tih dana zvala sam te u grad. Stalno si nalazio izgovor: jednom te je bolela glava, jednom si isao u selo, dosli su ti gosti. Bilo me te je dosta. Da nisi ti moj druze, moj dobri prijatelju u tom lopovskom savezu. E moj jado, stici ces ti do Pozarevca. Sa tvojim Stankom i do popravnog doma. Nema, tako ti i treba. Dodje mi, kad si poceo da tones, d ate i ja malo poguram.
Kada u cetvrtak ujutru, ulicom ,,Bagremova,, u policijskoj marici pokupise Stanka, Nemanju i Zdravka. Stala sam. Ne znam sta sam osecala. U meni se nesto uskomesalo, uzavrelo. Kakos am mogla da sumljam u tebe? Sta mi se ucinilo?



Svako korišćenje materijala sa ovog bloga u ne školske svrhe, smatraće se piraterijom i ugrožavanjem autorskih prava, koje za sobom mogu povuci krivično pravnu odgovornost.

субота, 17. децембар 2011.

Ljubav je divno cudo


Sta je to sto ljubav cini tako divnom?Sta to ljubav ima,da su ljudi toliko opsednuti njome?

Ona vam daje smisao zivota,rec zivot vise nije samo rec,ona ozivljava.Daje vam indentitet,osecaj da niste sami.Svi problemi su tako sicusni,kao da ne postoje,jer kad je ljubav prisutna kao da nista osim nje i ne postoji.Uz ljubav je lakse koracati,disati,boriti se,ziveti.Setim se trenutaka kada se nasi pogledi susretnu,oko tako zablista,kao da je izleceno od slepila,samo jednim pogledom.Dodir njenih mekanih prstiju kao da su satkani od svile,taj osecaj uzdizanja,osecaj svemoci,besmrtnosti.Dodir njenih usana ozivljavaju dusu,pokrece sve kao da ste tog trenutka udahnuli zivot u sebe.Taj osecaj za koji kazemo da je ekstremno dobar,a ustvari tako neopisiv,jer je rajskim silom duboko urezano u srce.Setim se prizora njene kose koja igra uz melodiju vetra,ti lagani rajski pokreti,melodija koja vam donosi ocaravajuci miris igraca,koji kao da su se spremili za poslednji ples.Snaga kad se drzite za ruke i koracate paklom,toliko snazni,spremni na sve prepreke,ta ljubav toliko zraci,toliko jaka,toliko jedinstvena,da sve pocinje da ozivljava oko njih.Ljubav je nasih pet minuta,svemoci,gde smo mi centar svemira,gde postojimo samo mi,a sve postoji samo zbog nas.Eh kad se setim tih carobnih reci "VOLIM TE",te reci koje se koriste tako lako,a imaju takvu moc,da treba pazljivo birati trenutak za izgovaranje tih reci.One daju nove nade i pune vas snagom za dalje koracanje strmim i paklenim putem,a lazno izrecene reci dovode do destrukcije.Dokaz moci dve reci.Ako su reci dve toliko mocne,mislim da je sve jasno koliko su onda osecanja mocna.Te reci kada je izgovorila prvi put,osecao sam se tako jako,a opet tako slabo,kolena su mi klecala,nisam telo uopste osecao,kao da je sve umrlo u meni osim srce koje lupa,tako mocno,kao kada se zavrsava Pavarotijeva najjaca opera,trenutak blistave tisine,a samo sledece sekunde otpocinje takva buka odusevljenih slusalaca,koji su prosto ziveli za tom melodijom.Svaka njena rec je melodija uz koju srce igra,ako ona stane,staje i srce!

Vec urezana lepa secanja prepuna osecanja,ocekuju zadnji otkucaj srca,kada ce ih pustiti,i da sa osmehom napustimo ovaj svet,da ponesemo ta secanja sa sobom,gde god isli,kako bi se ta secanja i osecaji nikada ne bi izgubila.

Има нечег лепог у томе што се живи

Живот је непроцењив.
Бескрајни циклус времена испуњен срећом, радошћу, болом и патњом. Човек започиње своје учешће у игри живота рођењем и сам бира свој пут – да ли ће из те игре изаћи као победник или као губитник. Једна ствар је сигурна – игра се у једном тренутку мора завршити. Шта је оно што чини ту игру занимљивом?
Шта је то што живот чини вредним живљења?
Човек се рађа као tabula rasa, неисписана табла, а креда је у његовим рукама. Може је оставити празну, може је ишврљати, а може је претворити и у ремек-дело. Из свих других живота човеку остају примери, поуке, довршена и недовршена дела која му представљају водиљу и упозорење.
Живот не чине планови о срећи, већ све оно супротно томе, све оно што човеку доноси бол и патњу и уноси немир у његов живот. То је оно што тера човека да се бори и превазилази препреке, и разбија монотонију која би уследила када бол и чемер не би постојали.
Живот је пут човека ка самоме себи. Ако човек нађе и спозна самога себе, онда је спреман да се суочи са светом и људима око себе. Стаза која води човека до спознаје самога себе обрасла је трњем, а путоказ човеков како да пређе преко тога је истина. Само помоћу истине човек је довољно јак да се суочи са свим изазовима овога света.
Истина оплемењује човека а човек је једино може оплеменити културом. Стога култура је истина и једини спас. Оно што од камена исклеше прелепу скулптуру, што од речи састави предивно дело, што од боја направи сјајну слику.
Књижевна култура значи читати и извачити корист из тога, али читати добре писце. Књижевност је ризница људских судбина и живота, која тера човека да мисли, јер само они који мисле истински доживљвају свој живот. Поред оних који не мисле, живот само пролази.
Из те ризнице човек види примере како треба живети, читајући велика дела Андрића, Селимовића, Станковића, Толстоја, Пушкина… улазећи у микрокосмос људских судбина које у њему изазивају страх и служе за пример.
Човек не би био човек када не би грешио. Уколико пође погрешним путем, сваки нови тренутак његова је шанса да промени живот. Само у том делићу секунде у вечности који му САДА припада. Ако се и мало одмакне од тог САДА, његова је судбина у туђим рукама.
Ако волимо живот немојмо траћити време јер се од њега састоји живот.
Живот се састоји и од лоших ствари, али само онај који зна шта је ужас има оружје против свега лошег у животу. Оно што почиње слатко завршава се горко, а оно што почиње горко завршава се слатко. Ако не осетиш горко не можеш да цениш оно слатко. Ипак као што је Његош рекао “…смијешано најлакше се пије…”. Смрт је неизбежна али не мора неопходно значити и крај живота. Човек наставља да живи кроз дела која је створио.
Плутарх је рекао “Права је мера живота је његова лепота а не његова дужина”, јер живот нам вреди онолико колико нас је напора стајао. Плашити се смрти је нормална ствар, јер тај страх је оно што тера напред.
На крају, наша табла је скоро исписана, и можемо само дотеривати оно што смо започели пре много година. Тада можемо највише напредовати, али да би смо то учинили, морамо превазићи привид зрелости. Тада се наша игра завршава а ми можемо славити сигуран тријумф.
Живот чине ситнице, али сам живот није ситница, зато га треба искористити најбоље што се може.

Lepota koja cini coveka

Mislim da je ona nedefinisana – pre svega spoljašnja. Što bi Protagora rekao – čovek je mera svih stvari – onih što jesu da jesu i onih što nisu da nisu, odnosno, hoću li se ja nekom svideti fizički ili ne – relativna je stvar i o tome odlučuje svaki pojedinac. Zato takva lepota nije najbitnija, iako je na prvu, najočiglednija! Mnogo je bitnija ona druga, unutrašnja lepota. Iz tog razloga, čovek treba stalno da radi na sebi kako bi postao plemenitiji, tolerantniji, kako bi više imao razumevanja za druge, odnosno – treba da usmerava svoj duh na stepenice koje vode ka vrhovnom, apsolutnom dobru.

Ukoliko u tome uspe, odnosno ukoliko bude zdrav i duhom i telom, čovek nesumnjivo postaje srećan i zadovoljan sobom. U takvom stanju, on se zadovoljava sitnicama i tako male stvari počinju da ga ispunjavaju i čine ga srećnim.Takvaa lepota je izuzetan dar za svakog od nas.

Ali, ne postoji veća kazna ukoliko čovek radi samo na svom spoljašnjem izgledu i na taj način zapostavi svoje duhovne vrednosti . Posledica takvog ophođenja ne mora doći u mladosti, već vremenom, kada životni sokovi koji čine mlado telo lepim počnu da se suše, pa jedino ostanu ona unutrašnja blaga, koja je čovek za života sticao.

субота, 10. децембар 2011.

Pogled sa mog prozora

Napomena: za osnovnu skolu

Pogled sa mog prozora izgleda kao najlepša razglednica sa zimskim motivima.
Gledam kroz prozor i vidim pahulje koje se presijavaju na svetlu uličnih sijalica.Ogolelo granje je dobilo lepo belo odelo. Travu je pokrio beli prekrivač, izgleda kao najlepši beli ćilim.Podseća me na šećernu vunu.Sve je belo, krovovi kuća kao da su dobili bele kape. Zelene jelke iz mog parka imaju lepe bele bunde.
Ljudi koračaju po belom pokrivaču a na licima je blagi osmeh. Čini se kao da je sneg uspeo u njima da probudi ono detinjstvo što su izgubili dok su odrastali. Sve je nekako nestvarno, lepo kao u bajci.Tako meko paperjasto i nežno.
Toliko je pogled divan sa mog prozora da sam na trenutak zaboravila da sam u mojoj toploj sobi.Kao da sam se našla u nekom nestvarnom svetu.

U susret zimi

Napomena: za osnovnu skolu

Pozna jesen je puna belila .Sve je lepo kao razglednica.
U parkovima deca se igraju, grudvaju i prave Sneška Belića. Sve me podseća na susret zimi. Ogolelo drveće je dobilo svoje bele kapute. Trava je dobila svoj beli pokrivač, a jelke su dobile lepe bunde. Sneg na našim ulicama me podseća na šećernu vunu. Bake i deke šetaju belim ulicama, a njihova sećanja ih podsećaju na mladost. Kuće su dobile nove bele kape. Snežne pahuljice dodiruju nam naše hladne, crvene nosiće.
Dok sam koračala po belom pokrivaču na trenutak sam imala osećaj da se nalazim u nekoj beloj bajci i idem u susret zimi.

четвртак, 8. децембар 2011.

Nikola Tesla

Бог рече нека буде светлост и би Тесла!
Никола је рођен у Смиљану крај Госпића од оца Милутина, православног свештеника, и мајке Георгине,
Он је био висок 180 цм, а осим тога и врло витак. А ипак је И поседовао огромну телесну снагу. Његове руке су врло велике, а његови прсти необицно дугацки, сто указује на високу интелигенцију. Равну црну косу, готово да се не мозе замислити тамнија и сјајнија црна коса, носи зацесњану строго уназад, сто јос висе нагласава обрисе његовог лица. Јагодицне кости су високе и изразене, сто је карактеристика Словена. Његове упале оци су плаве и сјаје попут ватре. Цини се као су у њима светлуцале исте оне необицне искре које светле из његових уређаја. Његова енергицна глава сузава се према бради, а брада изгледа готово само као тацка.
Након завршене матуре вратио се у Госпић и већ први дан разболео од колере. Боловао је девет месеци. У тим околностима измолио је очево обећање да га уместо на богословију упише на студије технике, a to je I najverovatnije ono zbog cega je Tesla ostao u zivotu.
Од 1893. до 1895. године он истражује наизменичне струје високих фреквенција. Успева да произведе наизменичну струју напона од милион волти користећи Теслин калем и проучавао је површински ефекат високих фреквенција у проводним материјалима, бавио се синхронизацијом електричних кола и резонаторима, лампом са разређеним гасом која светли без жица, бежичним преносом електричне енергије и првим преносом радио таласа. Тесла је у својој лабораторији доказао да је Земља проводник и вршећи пражњења од више милиона волти производио вештачке муње дуге више десетина метара.
Tеслини експерименти су убрзо постали предмет урбаних легенди.
Имао је више од 700 заштићених патената и иновација
Многи данашњи обожаваоци Тесле су склони веровању да је он „човек који је изумео двадесети век“ и називају га „Прометеј двадесетог века“.
Спава веома мало - свега четири сата дневно - и све слободно време проводи у учењу. Испите je полagao са највишим оценама.
Чита све што му дође под руку. Никола је о себи писао: „Прочитао сам много књига, а са 24 године сам многе знао и напамет. Говорио је много језика - српски, енглески, немачки, италијански, француски, чешки, мађарски, латински и словеначки.
Тесла је почео да јасно показује симптоме опседнутости бизарним детаљима. Поред већ раније показаног страха од микроба постао је опседнут бројем три. Често му се дешавало да обилази око блока зграда три пута пре него што би ушао у зграду, Sve radnje i postupke koje je ponavljao morali su da budu deljivi sa tri i ukoliko bi pogrešio, bio je prinuđen da sve počne iz početka, čak i ako je za to bilo potrebno nekoliko sati.. Poznato je da se nikada nije rukovao, ali to nije činio iz higijenskih razloga, već zato što je imao fobiju od statičkog elektriciteta. Brojao je korake u šetnji i izračunavao zapreminu tanjira za supu i šoljice za kafu i zalogaja hrane, jer kako je objašnjavao, drugačije nije mogao da "uživa u jelu".
Mислило se да су симптоми које је испољавао, били показатељи делимичног лудила. Ово је несумњиво оштетило његов углед.
Последње године живота провео је хранећи голубове и живео је углавном од годишњег хонорара из своје домовине. Тесла умире од срчаног удара сам у хотелском апартману 3327 на 33. спрату Њујоркер хотела8. јануара 1943. године у 87. години живота.
На сахрани је свирао његов пријатељ, виолиниста Златко Балоковић, тада један од највећих виртуоза на свету, и то по Теслиној жељи, прво Шубертову композицију „Аве Марија“, а онда нашу песму „Тамо далеко“. Jedan od njegovih citata je :” Ако будем имао среће да остварим барем неке од својих идеја, то ће бити доброчинство за цело човечанство. Ако се те моје наде испуне, најслађа мисао биће ми та да je то дело једног Србина.”
Никола Тесла је умро. Умро је сиромашан, али је био један од најкориснијих људи који су икада живели. Оно што је створио велико је и, како време пролази, постаје још веће!

Ceznem da ti kazem najdublje reci


Ceznem da ti kazem da te volim ....ali plasim se da cu izgubiti ono najsvetije sto imam ..a to je tvoje prijateljstvo...Nocima sanjam te i muce me osecanja prema tebi...Nemam hrabrosti da si moja radost,da mi sacinjavas mladost i cinis me srecnim...Posmatram te i pozelim da vrisnem snazno i da celom svetu kazem da te neizmerno volim,ali bojim se da bi mi se smejla...Neznam da li i ti mene volis i da li bi mi uzvratila ljubav koju cuvam samo za tebe...u trenutku sve bih ti rekao al me muci crv sumnje da ce moja bol tvojim odbijanjem postati jos veca...Bojim se da te ne izneverim i nerazocaram...Nedostaje mi hrabrosti jer me plasi pomisao da cu biti duboko povredjen. Zato svoja osecanja iznosim na ovo parce lista i svoj bol i tugu cuvam samo za sebe...Mozda jednog dana kada prodju ove lude godine i skupim hrabrosti i sve ti kazem...do tada cu uvek ceznuti da ti kazem volim te...al mozda tad vec bude kasno....Ceznem...da sednem pored tebe i da te posmatram...mogoa bih tako danima i satima...al plasim se da ne bih izdrzao...Mislim da ce ova moja ljubav prema tebi trajati bar onoliko koliko traje ovaj moj tuzni zivot...a mozda i duze...Voleo bih da ti kazem koliko te volim,koliko mi znacis...Cujes li?Oslusni samo malo,molim te...Cujes li koliko negde daleko jedno srce kuca i zove te...Ceznem da ti kazem sta jos osecam,ceznem da me samo jednom poslusas,zar trazim previse?Zelim da placem,a suze mi na lice ne naviru...Onda pozelim da se smejem,a osmeh nije cuo za mene...Pozelim da patim,ali ne mogu jer je to nesto sto sada osecam...Pozelim zivot,ali ti nisi tu....a moj zivot si ti...I tako zelim jednu zelju za drugom,sve dok ne shvatim da si svaka moja zelja,moj bol,moj osmeh,moja patnja,moja suza..

уторак, 6. децембар 2011.

Nije lako biti tinejdzer

Nije lako biti tinejdzer

“Biti covek, rodjen bez svog znanja I bez svoje volje, bacen u okean postojanja. Morati plivati, postojati. Ukratko: Biti covek.” - Andric.
Mladost je nazadrziva, poletna skoro neobuzdana I divlja I ako je snagom svoje volje ne ukrotis I zagospodaris njenim mocima, bices izgubljen, a sve one cari I lepote koje ima, gube znacaj I nemaju dubinu. Te svemoguce godine nas mogu napraviti gospodarom svih svetova, a ujedno I robom ozloglasenih poroka. Vise noseni voljom tela nego snagom uma, ponekad nerealno sagledamo situaciju, a to najcesce uvidimo kada nastanu posledice. Danas nije pohvalno setati ulicama koje su prepune mracnih haustora u kojima misteriozno nestaju ljudi. Ti zamraceni kutci bi trebali da kriju neke lepse tajne, tajne ukradenih poljubaca I dugih pogleda, a ne crnu hroniku. Svaki izlazak u grad bi mogao biti koban I poslednji, a mozda smo toga premalo svesni, ili jednostavno ne izgovaramo glasno ono o cemu svi potajno mislimo. Imamo slobodu kretanja, misli, govora, ali nisam siguran da li je to zaista tako. Samo sebi dajemo slobodu, ali je istovremeno uskracujemo I otimamo.
Moja generacija nema timskog duha I pozitivnog entuzijazma koji bi samo sa mladoscu mogao biti nepobediv. Tek nekoliko pojedinaca cini da ovo drustvo ne bude potpuno izgubljeno. Droga, prostitucija I alkohol su slobodna tema mojih drugara o kojoj se isuvise otvoreno razgovara. Svaki tabu je srusen a predrasude potpuno nestale. Sloboda je izgleda krivo shvacena.
Tesko je naci svoje mesto pod suncem, posebno sada kada mogu I treba da zivim punim plucima.
Nemamo izbor da biramo vreme u kojem cemo da zivimo, ali imamo mogucnost da promenimo sve sto bi ucinilo detinjstvo bezbriznijim, mladost rasterecenijom, a starost dostojanstvenom. Mi ne treba da menjamo svet, vec sami sebe.
To jeste kap u moru postojanja, ali zar more ne cine upravo te kapi?...

Kad ljubav pobedi mrznju

Kad ljubav pobedi mrznju


Najplemenitije I najdragocenije osecanje podareno coveku je ljubav. Nikakvo zlo se ne moze izroditi iz iskreno negovane I ciste ljubavi. Ta emocija pleni, stvara I uzdize nas do visina, a kako bi drugacije leteli da nije krila ljubavi. Ali cak I ova lepa emocija ima svoju suprotnost zvanu mrznja. Surova podela.
Iako se istinski trudim nisam u mogucnosti da shvatim sta znaci mrzeti, Kazu da je granica izmedju ljubavi I mrznje tanka, I da se u odredjenom momentu lako prelazi. Ja ne delim to misljenje, ako nekako volis na pravi nacin, kako ga nakada mozes mrzeti? Nikakvi postupci, izgovori I razlozi ne mogu opravdati onoga koji mrzi. Mi samo zaboravljamo na sve lepe trenutnke koje smo proziveli zahvaljujuci toj istoj ljubavi zbog koje smo spremni da mrzimo. Covek sve nosi u sebi I sa sobom. Zasto uzimati otrov I gorcinu, a toliko je slatkihh nektara svuda oko nas? Svi smo zedni I zeljni ljubavi. Treba samo naci izvor, rosu u travi, kapljicu na listu.
Sve sto je dobro na ovom svetu dolazi od ljubavi, ona je pokretac, ona je vodja, ona uvek zna pravi put. Mrznja sputava, manipulise, unistava, gura nas na dno. Siromasi nas duh, osakacuje ga, obezvredjuje nas kao lisnosti.
Snaga ljubavi razgradjuje kamena srca, rusi granice. Najlepsi stihovi , romani, pesme, najke napisane su na temu ljubavi. Nijedno delo nije zasnovano na temeljima mrznje I zla. Ako volimo mozemo da stvaramo, da napredujemo, da prevazilazimo, da se borimo I pobedjujemo. Mrznja je oskudna, suvisna I nepotrebna emocija u nasim vrednim I velikim zivotima. Zar cemo svoje postojanje podrediti I usloviti necim za sta smo sigurni da nije vredno?
Mrznja je do te mere negativna da je tesko o njoj I pisati. Mrznja je bolest koju treba leciti ljubavlju, kada je pobedimo onda smo izleceni...

Eyes can tell more than words

Eyes can tell more than words

All we came on this world in the pattern of pure love...It*s all changed by that very moment, moment of our birth. Cauze, starting that moment we*re begining to grow up into seirous man or woman full of angry and evil, who will bring up their own children at the same way.What is wrong about it?How can we make it right?Where is the answer?It*s time to look deep in ourselfs,to think about facts and answer those questions.
Through the time love have lost a real meaning of word.
Many people are blindly walking in the streets, not noticeing a hungry children.
How can they be so selfish?
They*re making wars becouse they are full of neurose and bad mood, they are overloaded with thigs that some children need for hardly staying in life. Those children
dont need mersy,a coin or two, they need elementary stuffs, a family..they deserves a better life.
People can do someting useful Instead loading nickels..., they can make a change,,
It*s time to everybody finaly realize.
They only have to look them deepp in the eyes and read their thoughts, desires,wishes
..and make that change by starting with himself.
I*m asking you to make the same change,, but if you don*t like what I*m saying, just take a peek in their eyes once again,becouse they can tell you more then i did.

Surova stvarnost,slatke iluzije

Surova stvarnost,slatke iluzije

Život je za mene uvek predstavljao neobičnu, jezgrovitu i mnogoznačnu zagonetku. U njemu nije uvek crno i belo. Nekada su naši putevi trnoviti, a nekada sa lakocom žanjemo uspehe. Za neke stvari jednostavno nemamo obrazloženje a od starih sam čula da to nazivaju 'nafaka'. Ja to objašnjavam time da je zivot začinjen dobrom ili lošom srećom...

Zapravo, smatram da od života treba uzeti maksimum. Trebamo iskoristiti svaki trenutak, svako sada! Naučimo da cenimo male stvari, da im se radujemo ali i uvek težimo ka visem. Na neuspehe ne treba gledati kao na poraze, već kao šansu da nešto naučimo, ispravimo, u budućnosti ne ponovimo! Greške se moraju desiti kad - tad i one se dešavaju s' razlogom. Kada čoveku loše ide, sklon je da idealizuje stvari, da mašta i kreira sopstvene iluzije. To je kao odbrambeni mehanizam čoveka, njegov beg od stvarnosti i od stvari koje ga čine nesrecnim i koje ruše njegovo samopouzdanje. Smatram to dobrom psiholoskom terapijom, jer pravi životni izazovi tek predstoje, Usponi i padovi u životu se smenjuju kao dan i noć, jer svaka strana ima svoju kontra - stranu. Najbolje je kada životni balans dovedemo u ravnotežu.
Ljudi se trude da od života uzmu najbolje i u što većoj količini. Ponekad zaborave da je potrebno i sebe davati isto tako nesebično kako se i nama sam život daruje. Za sreću i zadovoljstvo su potrebna odricanja i žrtve. Što su žrtve veće, to su odluke teže, ali i uspesi sladji.
Život delim u tri neraskidive celine... Prošlost - koju treba ostaviti tamo gde je, nikako je ponovno ne proživljavati, samo se ponekad setiti lepih momenata, osvrnuti na greške, ali ne da bi se kajali već da bismo učili... Sadašnjost za koju treba da živimo, koristimo svaki njen tren, uživamo jer vreme ne možemo da vratimo. Od nje zavisi naša budućnost...

Živite život punim plućima! Posvetite se sebi, ali i drugima. Negujte hrabrost, plemenitost, iskrenost... Radujte se, ali i obradujte! Volite, ali i žasluzite da budete voljeni... Ostavite svoj trag, svoj pečat...jer to je život! Ja biram da živim, a vi?!

субота, 3. децембар 2011.

Maštanje i snovi jedne petnaestogodišnjakinje

Maštanje i snovi jedne petnaestogodišnjakinje

Potrčala sam poljima detinjstva. Na kraju livade postoji staza odrastanja. Treperi mi srce. Kakav je taj svet odraslih? Ja bih kao ptica da poletim. Ja bih da preletim sva kolebanja nesigurne mladosti.

Ja hoću sve i odmah. Da osetim razdraganost mladosti u kosi na vetru. Da veselo skakućem tepihom života. Na rukama treperi nestrpljiva nada, puno naručje želja. Šetam gradom. Od izloga do izloga ogledam svoj lik. Na ulicama puno namrštenih, ozbiljnih lica odraslih. Gde im je osmeh? Da li odrasli moraju imati tako ozbiljno lice? Oči ne svetle istim sjajem. Ja se bojim tog svetla odraslih. Ja hoću svet veselih lica.

Zadovoljstvo mi ozari lice. Moji vršnjaci i ja stvorićemo novi svet. Sve će biti lepše i veselije. Ja tako zamišljam moje sutra, da mi dani budu puni osmeha i veselosti. Da nema oblaka nesreće da mi pomuti dan sunca. Da ne vidim prosjaka sa ispruženom rukom na ulici. Da ne čujem plač nesrećnih. Ne bojim se sveta odraslih jer mi smo mladi, jaki, rešeni da promenimo svet. Želimo da živimo u zadovoljstvu i miru, slozi i ljubavi, da nebo bude uvek vedro i plavo. A sutra kada nas ponese reka života, mahaćemo pticama, raširenih krila prelećemo sve nedaće života. Mi smo deca sutrašnjice, mi smo novi svet.

Zbogom, mojih šesnaest godina

Zbogom, mojih šesnaest godina

Dok kroz stakleno okno mog prozora posmatram kišu, razmišljam o sebi, svojim
godinama. Kišne kapi nestaju...
Odlaze u nepovrat, baš kao i godine, kao mladost. Još uvek živim vođena prošlošću, jer
ona mi daje snage da prebrodim teške trenutke. Zato, po ko zna koji put otvaram kofer
uspomena i sećam se.

Sećam se svega... sve ono već jednom proživljeno kao da bljesne iznova. Sve se to
završilo, da bi se sada kao bumerang vratilo. Na tom putu sećanja sustiže me strah,
strah od sudbine, realnosti i nepovrata. Lete dani, godine... Prolazi život i ostavlja nam
samo sećanja na neke prošle dane, uzdahe, i još otvorene rane, uspomene koje nikada
neće izbledeti. Sve se vrti u krug, danas ja, sutra Vi, prekosutra neko treći. Sreća
svakog obiđe makar jednom u životu. Negde ostane, negde proleti... Nekada nismo ni
svesni da je tu. Bavimo se nekim nevažnim stvarima, gubeći se u mnoštvu besmisla,
tražeći suštinu stvari, pokušaj za beg i spas. Svakodnevno pokušavamo da izbegnemo
surovu realnost, idući u zagrljaj mašti, iluziji, prolaznosti. Nekada je bolje živeti u
snovima, vođeni lepim uspomenama, zaboraviti da svakog od nas čeka drugačija
sudbina.

ОЧИ - ОГЛЕДАЛО ДУШЕ

ОЧИ - ОГЛЕДАЛО ДУШЕ

...Кажу: „Очи су огледало душе“, продреш ли у њихову суштину
видећеш особине многих. Зато често тражиш дубину нечијег погледа,
хоћеш да се погледи сретну, да се укрсте жаришта, да осетиш врели-
ну… Врелину која ти допире до срца и даје му снагу да куца. Тада се
обично заљубиш, више се не осврћеш на мишљење туђина. Саветују
те да се осврнеш, да застанеш, да размислиш, али за тебе не постоје
препреке, трчиш у непознато, обузима те сета... И све то само због
једног погледа!
Често људи скривају свој поглед гледајући у земљу, не допуштају
ти да их погладаш у очи и видиш шта мисле о теби. Они тада сами
себе открију упрљавши чистоту искреног погледа. Тада и сам знаш
шта мисле о теби, говоре ти иза леђа, подсмевају ти се, омаловажавају
те...
Очи су украс лица, али и издајице мисли и осећања!

СУТРА ЈЕ НОВИ ДАН

СУТРА ЈЕ НОВИ ДАН

Дуга је улица којом ходамо кроз живот, пунa је успона и падова,
добрих и лоших ствари које нам се догађају из дана у дан. До данас
много пута сам се разочарао, а највећи број тих разочарења су била у
људе, и то у оне од којих сам то најмање то очекивао. Туга која се
осети након тих разочарења разликује се од свих других тужних
ствари. Тада желино да се негде затворимо, негде где нас нико неће
повредити, где ћемо се осећати безбедно и мирно. У тим тренутцима
треба да будемо храбри и да наставимо даље. Многи се варају мислећи
да је храброст одсуство страха, али то није тачно, јер је храброст воља
да и поред страха наставимо да се боримо, да идемо даље...
Треба бити паметан и никада не скренути са улице коју нам је
живот наменио. Они који крену странпутицом ретко се врате на
прави пут. Колико год се осећамо слабо и чини нам се да је улица
предугачка, да изгледа као неосвојива тврђава, треба наставити даље,
јер нема неосвојивих тврђава! Понеки људи говоре да се не треба
освртати, већ само гледати напред. Та мисао је делимично тачна.
Поставимо само себи једно питање: „ Ако заборавимо прошлост, да
ли уопште постојимо?“ Све потиснуто се увек враћа да нас прогони.
Да би то стало морамо се суочити са стаховима и разочарењима. Цела
природа функционише по принципу среће и несреће, добра и зла,
живота и смрти... Ништа не може да наруши ову равнотежу, јер када
би се то догодило, црно би постало бели, дан би постао ноћ, а постојање
– непостојање...Како старимо постајемо мудрији, заборављамо лоше
и идемо у сусрет новом дану.
Када мало боље размислим, могу да закључим да када паднемо ,
увак треба да устанемо и кренемо даље. Оно што нас не убије само
нас ојача. Шта је живот без борбе – чиста монотонија.

Воља и напор претходе успеху

Воља и напор претходе успеху

Седим крај прозора... Мисли ми лутају... а сузе навиру. Поново
ме је поразила људска неправда. Дозволила сам им да ме прегазе.
Пустила сам их да ме убију, да испију сваку кап моје снаге. Показала
сам им своје слабости, веровала наивно да ће ме уздићи. Спустили
су ме на само дно.
Склапам очи. Одмахујем главом питајући се у неверици да
ли је све то могуће. Коме сам згрешила да ме живот кажњава на тај
начин? Падам у искушење да поново отворим очи и да наставим...
Изненада, као да се у мени буди давно угашена ватра. Рађам се из
пепела, као феникс. Ширим крила и освајам нове хоризонте. Знам да
не желим место међу безвољнима. Желим да осетим укус победе. Моје
место је са првацима. У мени има превише истрајности да бих се тек
тако предала. Ко сам ја да бих се предала у овом окрутном свету, када
се сви боре за живот? Птић шири први пут своја крила, упоран у томе
да полети, деца чине прве кораке пуна наде да ће их ти кораци одвести
у боље сутра. Тражим нове разлоге да се борим. Сваки од њих подстиче
ватру да се не угаси.
Грабим крупним корацима ка бољем сутра. Осећам ветар у коси.
Могу ме газити, сећи моја крила, али ја ћу увек устати још јача. Живот
је мој, а ја не желим да га стављам у туђе руке. Знам да ће сутра Сунце
поново изаћи, да ће дан бити лепши од овога и да ја желим да будем на
слици тог дана...

Стварност

Стварност

Док у врата наше савести удара бол који из часа у час све јаче куца, оно мало
нас што остаје, бори се за љубав, истину и правду. Претварајући прах у злато,
верујемо у добро, ма колико га мало постојало. И када се загледамо у будућност,
осетимо мало дашка ветра који нас у исто време и расхлађује и повређује. Да, то смо ми. У очима пуним суза, осећамо нежност која нас води ка једном новом свету, пуном маште и воље и прати наш сјај и води нас у небо. Људи смо и водимо се за оним што познајемо. Водимо се за срећом која нас чека и за пламеном који нас пече, али и примамљује. Заклопимо очи и водимо се за светлуцавом маглом која нам праши очи. О, како је лепо видети све сјајно и нестварно! Али, да ли је стварност заиста тако сјајна и бескрајна? Да ли је она заиста тако светлуцава и нежна? И шта ће се десити ако се та прашина скине са очију?

четвртак, 1. децембар 2011.

Ljubav i tragika u drami ,,Romeo I Julija’’

Ljubav I tragika u drami ,,Romeo I Julija’’

Ponekad je ljubav slepa, srce nas vodi i ne razmisljamo o posledicama, to se najbolje moze uociti kroz Sekspirovu dramu ,,Romeo i Julija’’.

Kada spomenemo ovu dramu, prvo nasta nas asocira jeste tragican zavrsetak zivota dvoje mladih. I pored toga sto je ovo bila zabranjena ljubav oni se nisu predavali i nisu poklekli prd mnogimi izazovima koji su im stali na put. Bili su mladi, nezreli, za njih je sve bilo novo, nisu razmisljali o posledicama i o tome sta ima sve zivot moze doneti. Zeleli su da po svaku cenu ostanu zajedno pa makar to bilo I na ,, onom svetu’’.

Kao i svi i ja imam stav o ovom delu. Roditelji su ponekad krivi za sudbinu svoje dece . U ovom slucaju svadja dve porodice dovela je do tragicnog zavrsetka. Trebalo im je dosta vremena da shvate da je ljubav to sto nas odrzava i cini srecnim.Jedan deo krivice, po mom misljenju preuzima i monah. To je lice koje je za nas pravedno, ozbiljno ali u ovom delu cak pokusava da pobegne od zakona. U zelji da pomogne maldom paru, pravi neke nesmotrene poteze koji ih kostaju zivota. Julija je slepo verovala u sve monahove recii u njegov plan, jer je zelela da se sto pre sastane sa svojim dragim. Bila je spremna da sa Romeom pobegne iz svog raskosnog doma i ode neznajuci kakva je buducnost ceka.

,, Dvaput meri jednom seci’’ je upravo ono sto su junaci ove drame trebalo da urade kako bi ona imala srecan kraj.

Pozitivni zenski likovi u narodnim epskim pesmama

Pozitivni zenski likovi u narodnim epskim pesmama

Kroz narodne epske pesme upoznali smo mnoge zenske likove koji su svojim osobinamai delima bacili u senku predrasude o zenama.

Citajuci pesmu ,, Dioba Jaksica’’ zainteresovao me je lik jedene plemenite, mudre zene po imenu Andjelija. Za nju je porodica svetinja u sve bi ucinila da je sacuva, sto je kroz svoja dela I pokazala. Mnoge zene bi jednostavno ucinile naredbu svoga muza ali ona je tu pokazala svoju domisljatost I mudrost. Posto je pesma nastala u vreme kada zene nisu bile ravnopravne, mene je njen lik pozitivno iznenadio I na taj nacin stavio zenu na mesto koje joj I pripada. Vidim je kao zenu iz senke koja resava situaciju na najbolji nacin I dovodi ovu pricu do srecnog kraja.

Lik koji me je takodje pozitivno iznenadio I podstrekao na razmisljanje o zenama tog perioda jeste Andjelka iz pesme ,,Ropstvo Jankovic Stojana’’ . Ona je bila odana muzu skoro punih deset godina dok je on bio u ropstvu. Mudrost je pokazala prepoznavsi skrivenu poruku pesme koju joj je Stojan uputio. Svoju dobrotu otkriva brinuvsi o Stojanovoj majci svih godina cekanja. Mislim da bi svaka druga zena brzo nasla resenje I preudala se ali Andjelija je imala dovoljno strpljenja I ljubavi.

Za zene obicno kruze price kao sto su ,, lepa a glupa’’ ali ovi likovi ali su ovi likovi kao I mnogi drugi dokazali suprotno.

Mi smo za ljubav a ne za mrznju

Mi smo za ljubav a ne za mrznju

U danas nje vreme svet je pun mrznje, ratova I nepravde, a sve manje koristimo rec koja pokrece svet a to je ljubav.

Citajuci skolsku lektiru pod nazivom ,,Antigona`` pocela sam da razmisljam o jednoj njenoj recenici ,, Ja sam za ljubav a ne za mrznju stvorena `` . Kada bi se svi vodili ovom njenom mislju shvatili bi da je u zivotu sve lakse I lepse. Ona je svesno srljala u propast prekrsivsi carevu naredbu. Ljubav prema bratu je preovladala, jer je smatrala da svaki covek zasluzuje dostojnu sahranu ma kakav on bio. Iako smo mi mladi , sigurna sam da cemo pokusati da nas kroz zivot vode samo lepe stvari. Znam da ne mozemo promeniti citav svet ali se treba potruditi da svom okruzenju pokazemo prave vrednosti. U porodici kao I u citavom drustvu treba da vlada harmonija I mir, I samo tako cemo promeniti sve nabolje I ljubav staviti na pravo mesto koje joj odavno I pripada.Ali ako zagrebemo malo ispod povrsine vidimo da svako u sebi ima ono za sta je rodjen, a to je ljubav. Postoji vise vrsta ljubavi, prema roditeljima, bratu, sestri, prirod, I svaku iskazujemo na razlicite nacine. Svakodnevno se susrecemo sa nasiljem , sto na televiziji sto uzivo. U meni uvek postoji tracak nade da ce sve nekad biti bolje.

Antigona nam je na svom primeru pokazala kako bi trebalo da se nonasamo, ali mi to sada treba da unesemo I u svoje zivote.

Drugarstvo najveca riznica

Drugarstvo najveca riznica

Prijatelji nam puno znace, oni su uvek tu da nam pruze utehu i podrsku ili jedan osmeh da nam ulepsa dan .

Kroz nas zivot prodje mnogo ljudi, zadrze se tu neko vreme i odu, ali pravi prijatelji ostaju tu zauvek, iako nam se ponekad putevi razilaze.Ako se to i desi, pa nas sudbina navede na razlicite strane, u nasim srcima ce uvek postojati kutak gde cemo cuvati prijatelja iz detinjstva. Ja znam sa sigurnoscu da cu se uvek secati tih bezbriznih dana i tajni koje smo delili i ponovo se radovati nasem novom susretu.

Danas je pravih drugarstava sve manje, sve se manje ljudi zrtvuju i zalazu jedni za druge. Za prijatelja se vezujemo postepeno i tako oni postaju neizostavna karika nasih zivota bez koje bi sve izgubilo smisao. Oni nas razumeju i kada cutimo, opomenu nas kada gresimo i znaju da priznaju svoju gresku. Prate nas kao senke koja sa nama zna da podeli i tugu i radost. Drugari su nam najvazniji u zivotu i sto ih vise imamo, to smo bogatiji. Ja sam sve ovo shvatila jer oko sebe imam puno ljudi koji me razumeju, na koje mogu da se oslonim i da budem sigurna da me nikad nece izneveriti. Oni su svetla tacka na ovom putu gde se sve vrti oko novca.

Naravno da postoje i razocarenja kada shvatimo da se sa nama neko druzi samo iz koristi. Takve osobe treba da pustimo iz naseg zivota i da ih zaboravimo, mada je to tesko kada nas neko povredi.

Istina je da ne cenimo ono sto imamo sve dok to ne izgubimo.Prijatelje treba da cuvamo dok ih imamo.