Camping

I really wanted to go camping with my friends this summer.But my parents said no.Iwas too young for a holiday on my own.
So we went to the mountains again.The same place,the same hotel.I was prepared for a terribly boring holiday.
When we got there it was raining.It rained for 3 days and we were stuck at the hotel watching TV and playing cards.
Then I saw her.Blue eyes,long blond hair, so pretty I could't take my eyes off her.For days I followed her from a distance.
My eyes were glowing so much my mum thought I had a temperature.
One morning at breakfast she came over to my table and asked me something.My heart was beating so fast I couldn't understand a thing.When she repeated her question I realized she wanted to play tennis with me.
Her name was ANita and she was from Sweden.We became friends.The only problem was that my English was so bad she had a hard time understanding me.
Anyway, I've got her address and we'll kepp in touch.And English is on the top of my list this year.Guess Why!

Seobe

Vuk Isakovič

Kao i u svakom životu, i u životu Vuka Isakoviča postoje dva različita perioda, prošlost i sadašnjost. U prošlisti je bio nemiran, memiran trgovačkim poslovima , nemiran prema obavezama. u poslovima u kojima je trebao da se kao sin slavnog trgovca posveti on nije imao uspjeha. Bio je gubitnik jer nije imao ni volje ni vještine za taj posao. Lijep i snažan, odao se pijanstvu, bludu, kavgama. Sablje i konji su bili njegova jednia njegova ljubav, to ga je opredjelilo da se posveti vojničkom životu. U sadašnjosti, Vuk je zadržao svoju ogromnu snagu, avanturistički duh, ali sada ima poroicu: muž je i otac. Kao oficir i vojnik, Vuk voli svoje vojnike, traži od njih discipliniu i izvršenje zadatka, ali ih voli i štiti, zna svakog u dušu , zna i njihove porodice, imovno stanje. Njegova opsesija je da svojim služenjem i ratnim podvizima izbori bolji i spokojniji život za svoj narod. Gubitnik je i kao ratnik, službenik carstva i kao čovek.

........ Ziveci tim strasnim zivotom, po volji tudjoj, zar nije, kao rascerecen, ostavljao komade svoga bica, nataknute na razne kuce, u krajevima kud mu noga nikada vise nece krociti? Zar se nije navikao da gleda tako, kao da je vidljivo nevidljivo, a nevidljivo vidiljivo i da prodje tamo gde bi bio rado ostao, a da ostaje tamo otkuca bi bio rado posao? Ne samo posle smrti sto nece vise moci dolaziti tamo gde mu je bilo dobro i gde ga cekahu rado, nego vec ni sada, za zivota, nije mogao da se vrati u mesta gde je proziveo po desetinu godina, pa je hteo i da ostane. Osetio on, ne osetio, najneznije budjenje proleca, pre dvadeset godina, kad je prebivao pod trvdjavom Oseka, ili najtisu tisinu veceri, pod gradom Varadinom, gde se bese naselio, niko ga za to nije pitao. Ni tamo, ni onamo vise ne vodi njegov put, nego na sasvim drugu stranu, po tudjoj volji. Sa onom strasnom ranom sto mu se protezala od grkljana do desnog ramena, zar nije uzalud, mesecima, lezao nepomican nad utokom Dunava, lebdeci izmedju zivota i smrti, u oku sa zutom svetloscu razlivene vode, peska i vrhova jablanova? Kroz tri godine, kada je onuda prolazio nisu mu se vise secali ni imena, a jedna Vlahinja, koju je narocito voleo, i placao, nije ga ni poznala.

Aranđel Isakovič

Dok je Vuk Isakovič bio u stalnom poketu, u ličnosti Aranđela je ststično načelo mirovanja, nepokreta. Mrzeo jue sve koji se stalno seljakaju-novcem, zlatom, bogadstvom. On je oličenje građanstva u nastajanju, vrednost i smisao života vidi u sticanju, u imanju vidi sigurnost moć i snagu. Aranđel vlada ljudima pomoću svoje moći i manja. Vješt je trgovac, može da ostvari sve što želi, nemilosrdan u trgovačkim poslovima, na bira sredstva za sticanja bogadstva. Karakter Aranđla Isakoviča se otkriva iz njegovog odnosa pram starijem bratu. Iako je mlađi od Vuka , on se prema njemu ponašao kao prema onom mlađem i neiskusnijem. Uprkos svom bogastvu i moći, Aranđel ne može da ima sve onon što poželi. Kada se zaljubi u Dafinu, ona mu daje tijelo, ali ne i sebe, a kada ona umire on ne može da je spasi ni svim novcem i moći koji ima.

Moc neku natprirodnu osetio je i u svojim talirima, jer gde je njih istresao iz kese, tu su zaostajale ladje i kuce su postajale nepomicne i njegove. Kretahu se po njegovoj zelji i njegovim zamislima i uskoro mu se cinilo da i kise na njih padaju, a proleca oko njih nastaju, kad on hoce i kako on hoce.

Gospoža Dafina

Dafina se ne ispoljava u svojim aktivnostima, ona je pasivna ličnost. Njen lik i karakter, njena psihologija, sagledani su očima muža i djevera.Rijetko će kada biti predmet unutrapnjeg monologa ili opisa unutrašnjeg stanja. Na početku romana, viđena Vukovim očima i doživljena osjećajem dosade, ona je nejasan lik, njena duševnost je potisnuta Vukovim preokupacijama.
Gospoža Dafina je tip fatalne žene čija ljepota i strast izazivaju nesreću. Opsednuta time što je učinila, zapada u halucinantno stanje i povređuje se. Na samrti želi da se vjenča sa Aranđelom, ali kada umire u njenim očima je lk muža Vuka koga je sve manje volela. Tako je Dafina ostala protivrečna do kraja, a njena fatalna ljepota i naglašena čulnost su doneli nesreću samo njoj.

Belgrade

Belgrade is the capital of Serbia. It lays on the mouth of Sava and Danube. It has a population of over three million. Belgrade is the city with a very interesting history. It was formed by the Celts in the third century BC, and it was called Singidunum then. During the course of time, it changed its name in Belgrade (White City). Officially, Belgrade became Serbian capital in 1403.
Today, Belgrade has 17 municipalities: Barajevo, Voždovac, Vračar, Grocka, Zvezdara, Zemun, Lazarevac, Mladenovac, Novi Beograd, Obrenovac, Palilula, Rakovica, Savski venac, Sopot, Stari grad, Surčin and Čukarica.
It is the city of business, economics, culture and education.
If you come to Belgrade, you must try and to visit a few festivals, like BITEF, BELEF, BEMUS. You should also visit Avala, Narodno pozorište (National theatre), Kalemegdan, Nacionalna biblioteka (National Library). Belgrade is a beautiful and big city, with lots of opportunities.
Belgrade has a continental climate, with average temperature of 5 degrees Centigrade in winter, and 24 degrees in summer.
It is easy to travel between Belgrade and the rest of Serbia. There are regular international flights too.
Belgrade is worth seeing...

My true friend

You will find easily a friend in a good moments, but true friend will stay with you when you are in a trouble and when you are sad.
I and Milica have been friends for 12 years. We met in kinderguard. At the begining she and the other in that classroom behaved very strange. When I started to talk to them, they slapped me without any reason. At the end of kinderguard they became much better, especially Milica. Our friendship started when she helped me with a homework. After that day we were unseparated. In school we spent all free times and after school I went to her bus station first and then I went home. Then, in a 6th class when Miljana came to our class, she bacame to plan with Marina how to brake our friendship, because they were to jelaouse cause we have very good relationship and they couldn't find a true friend. They talked her very bad about me and they talked me very bad about her. Their purpose were to confuse us at the begining and later that we don't speak. Their purpose was unsecessfuly, because we didn't trust them. One day Milica and I decided to act that we have very bad relationship. We were "fighting" and shouted at each other. It looked like so real that everybody, even our teacher was thinking that we have very bad relationship. After one hour, we were laughing and we told them that we were just joking. They were confused and some time later, some of them and our teacher "congratulated us on a good "show" that we prepared for them. Marina and Miljana were very furious on us. After that day they didn't talk with us. In the 8th class Miljana tried to steal some money from Milica when we were on the excursion. We were walking, when Miljana took Milica's money. When Milica and I came in a hotel and in our room, Milica looked and saw that her money disappeard. She was crying because she didn't know what to do. I suggested her that she tells it to our Serbian teacher because she is good woman. She told it and when she came in to our room she asked everybody in our group who did it. When the teacher said thad she'd call the police, in a fear Miljana told what had she done. The teacher told her that she would have to return back Milica's money. And it was what Miljana did. After a few days Milica forgot her and everything was fine. After the elementary school I told her everything what happened to me and she did the same(first love, my friends in a secondary school etc). She was allways ther to listen to me. For all this time I introduced all her family and I liked them and they liked me. I can say that we are like a sisters.
Some new loves will appear and then disappear, but only a friendship will stay in your heart forever.

Have you ever been a hero?

It all began one dark night in the beautifull Eastern kingdoms, in the land of Azeroth. I was walking around the Elwynn Forest when I stopped to buy a drink in Goldshire. I entered the tavern and and set by the window when I heard some strange looking guys whispering about stolen goods from Nortshire Abbey. They were planning how to transport those goods to the Stormwind, the capital of Eastern Kingdoms, and then sell them on the black market. I listened carefully what they were planning to do and I discovered the whole plot . When they went out I followed them and just to make sure that they would not see me I turned my prowl mode on (I am Night Elf Druid 39.lvl). I followed them all the way to Tower of Azora and then I saw their boss Garrick Padfoot. Several minutes later I decided to turn off my prowl mode and to bring those bastards to justice! First I attacked them with my mace and then with my Moonfire. Battle lasted for a few minutes! And guess what?! I was victorius! I took stolen goods to their owners (the people of Northshire Abbey). I got bonus experience, gold, reputation and in the end I was a hero, a protector of all people across the Eastern Kingdom!

Love

Love is a special thing. People all around the world can love. If you cant love then there is just hate. It couldn’t be fair for people to love. If you are not attractive there is still some one that can love you. Love is a from of liking someone but higher. It is when someone really likes a person and become lovers. This can be single love or two way love.
When two people are in love, is that which is declared by both sides, either openly or in private, but directly to each other, as in Romeo and Juliet. This theme is often referred to as True Love. Now some people say that True Love should include Faded Love or love that has died. I say this is not so. The real True Love may not be lost, can never fade, and never dies, no matter what the situation.

What I'M going to do, you can't be any part of. It causes everlasting agony in the heart and soul of one who suffers it. The sadness of this condition is unspeakable. To me, the most famous example is in the movie "Casablanca", when Elsa promises to meet Rick at the station to catch the last train from Paris before the German Army arrives She never comes, and Rick is left "with his guts torn out", as he later tells Elsa in Casablanca. Since it may never be written across the sky, or painted for all to see on a signboard, it is concentrated inside the one who loves. But that same reason makes it the most excruciatingly painful of loves to endure. I would further divide Unrequited Love into two categories: Declared and Undeclared. 'Declared' meaning love which is stated directly and 'Undeclared' being that Love which is never spoken aloud.


Forbidden Love is never spoken aloud, never openly admitted to, only referred to obliquely in the most imaginary and hypothetical terms. But wait! The reflection of that joy increases the pain which increases the joy which increases the pain. The classic case of Declared Unrequited Love is when a man tells a woman that he loves her, but she scorns him, spurns him, ridicules him, or turns him away. The only way to ease the suffering of one who cannot declare his love is for him to think on the joy of that love. ) True Love provided him a reason to return to life. It is sweeter than other kinds of love for that very reason. Since it may not be declared, there is never any possibility of it being returned.

Hamlet u sukobu sa sobom i svetom oko sebe

„On se bori da odgovori i svojoj savesti i svojoj dužnosti, bori se, i umirućii pobeđuje“.
Mračni, srednji vek Zapada, bremenit sukobima vere, morala, poštenja i laži, siromašnih i bogatih, licemerja i primitivizma, satiranja i ubijanja, surove borbe za moć i vlast, da bi u sledećem trenutku tog zemaljskog pakla neki novi silnik još surovije ispisao novi krug.
U tom zaleđu surovih strasti, bratoubistva i preljuba, izdaja i podvala, u bujuci događanja, stvarala se suprotnost svemu – želja za redom, poštenjem, promišljenošću i ljubavi. I ma kako neznatna i tragična, više pojava nego lik, više pravda bogova koji su ga stvorili i vodili, ovekovečiće njegovu kob.
Mladi Kraljević u doma strica kralja, prejako oseća gubitak oca, slutnju da tu nije njegov dom, daleki nagoveštaj da tragedija tek počinje. Ne želi da vidii sve to, pripreman za neki prirodan red gde se presto dobija nasleđem, a pravedno vlada. U bujici dvosmislenosti, prijatelja iz mladosti spremnih za izdaju, on nalazi sebe, ali nasleđe i dužnosti nalažu da i dalje bitiše tu.
Možda mu je Horacije samo prijatelj, sa njim se prvo susreće. On mu uz mnogo mistike nagoveštava istinu o smrti oca. Nespreman za taj način života, ne uspeva da jasno prepozna svoja očekivanja i postupke. U beznađu i besmislu, pogođen gubitkom oca, moralnim padom majke, surovim ponašanjem strica, želje za osvetom, ljubavi i bolnog prezira prema majci, odlučuje da se štiti ludilom.
On je poeta, nije krvnik, u njemu postoji odlučnost, želja za ljubavlju i obaveza osvete. On postaje bolno svestan istine da je Klaudije otrovao kralja zbog prestola, moći vlasti ili bračne postelje, ni sam nije siguran. On zna da je tim saznanjem potpisao presudu sebi, prineo sebe na oltar dužnosti. U njemu nema jasne mržnje prema stricu, i ma kakos e zaklanjao ludilom, oseća da mu sprema zamke. Ne plaši se. Odbacuje od sebe sve što ga može sputavati. Ne zamera Ofeliji na neuzvraćenim osećanjima, a kroz majčinu izdaju i pad oprašta se od svoje ljubavi, sa izgovorenom kletvom.
Tragedije slede, a sve to kida tanane niti pesničkih želja i osećanja i boli mnogo. Mora ostati jak, neće oplakati smrt Ofelije, neće se kajati za Polonija, zahvalije Bogu što je izbegao stričevu zamku na brodu ali neće žaliti poginule drugove koji su učestvovali u tome. Samo će znati.
Prihvata dvoboj sa Leartom, svestan podvale. Zna samo da stric mora umreti. Nije ispio čašu vina koju mu je namenio kralj, ispila je majka, i neuništivom majčinskom ljubavlju upozorila Hamleta na otrov.
Možda je shvatio i oprostio. I majčina smrt, osećaj bola ali i otrov koji se sa mača razliva njegovim telom, sve se u njemu poravnalo, sve došlo na svoje mesto. Sukobi i nepravde su rešeni. A on, umirući Kraljević, u suzama poslednjeg prijatelja Horacija vidi svoj odraz postojanja. I skoro sa radošću odlazi u svoj mir.

Covjek je mlad sve dok se ne boji da zapocinje

“Covjek je mlad sve dok se ne boji da zapocinje"

U prirodi svakog coveka nalazi se jedno isto-zelja da bude bolji od drugih i da se dokazuje. Covek nikada ne sme misliti da sve zna, vec se uvek mora truditi da ucini nesto vise i za sebe i za druge.
“Kako cu je na fakultet, vec mi je dvadeset devet godina”, rece mladic i zurno krenu ka vratima. “Pa kakve to ima veze”, rece covek, “ pogledaj komsiju Dragana, vec mu je cetrdeset, a jos studira” . “Znam , ali ja vise nisam mlad, a i ...” , rece mladic . “Eh , sine moj, covek je mlad sve dok se ne boji da zapocinje”, rece covek i mirno iza|e iz sobe. Mladic je seo na krevet i poceo da razmislja. Duboko se zaneo i razmisljao o ocevim recima. Shvatio je da je ipak mlad i da moze jos mnogo toga da uradi.
Da, ova prica i ima takav cilj, da nam ukaze na to da nikada nije kasno da se nesto zapocne. Sve dok u nama postoji zelja da nesto uradimo, postojace i mogucnost da se to uradi. Narovno, ne treba zapoceti toliko stvari a da se posle nista ne zavrsi. Preda mnom je jedno veliko iskusenje, da li ici dalje u skolu ili ostati samo na srednjoj. Ipak sam odlucio da idem dalje jer je to najbolje za mene. Mladi ljudi su i sposobni ljudi, oni mogu sve da urade.
“Znam da je bolje ici dalje, ali sta ako budem izgubio voju, ako sve krene naopako”, upita mladic oca. “Sine, dovoljno si odrastao i mozes sam da zakjucujes neke stvari, ako imas motiv da zavrsis zapocetu stvar, ti ces je zavrsiti. Ako pak nemas neku zelju, onda nemoj ni zapocinjati”, odgovori otac i sede. “Odluka je, sine , na tebi. Ali ja ti samo savetujem. Pogledaj mene, kada sam bio tvojih godina tako|e sam razmisljao kao ti i vidi gde sam sada, radim za sest hiljada”, rece otac pomalo zalosno. U njegovim recima se osetila neka drhtavica koja je jasno dolazila do sinovljevih usiju. Otac iza|e iz sobe i zalupi vrata za sobom. Zastao je u hodniku, a kada su suze pocele da klize niz lice, izgubi se u pravcu kupatila. Mladic je dugo sedeo i razmisljao. Odlucio je da ide dalje jer je dobio sjajan motiv, zelju da bude bolji od oca, coveka od koga je naucio da zivi. Izisavsi iz sobe, s blagim osmehom ode do terase. Tamo nai|e na oca. Onako srecan nije ni obracao toliku paznju na oca pa nije ni primetio zasijale oci oca. Obuvsi se, okrete se prema ocu i rece: “Vidimo se posle fakulteta. Zbogom”. Otac je kroz prozor posmatrao sinov odlazak i odjednom se one suze koje su ga podsetile na ranu mladost pretvorise u suze radosnice.
Slusajuci ovu pricu o mladicu shvatio sam da je veoma bitno u zivotu ostvarenje cilja. Dao mi je podstrek i nadu da cu sutra biti i bolji od njega.
Proslo su dve godine. Evo studiram na Ekonomskom fakultetu. Prica o mladicu mi je u tome mnogo pomogla. Lepo mi je ovde. Na fakultetu imamo odlicnog dekana. Jednom prilikom je svojim studentima ispricao pricu o upornosti. Prica je ista kao i sa mladicem. U stvari , mladic iz price nije niko drugi do dekan fakulteta. Jos uvek je onako mlad, kao u prici, jer kao sto rece njegov otac:”Covek je mlad sve dok se ne boji da zapocinje”.

Onoga koga volimo

Svako ima pravo da bira nacin na koji ce pamtiti onoga koga volimo

*Lete dani, sati, prolazi zivot. Sve se vrti u krug kao u nekom pescanom satu, danas si ti, sutra sam ja, a vec prekosutra neko treci. Zivimo iz dana u dan, pa ponekad i zaboravljamo ono sto nas drzi u zivotu. Ti ljudi vise nisu isti...
* Na prolaznicima necu ni da se zadrzavam. Te tmurne face govore sve, ne zainteresovanost u njihovim ocima jednostavno te drzi dalje od njih. Problemi se svugde kriju, a mi imamo sve manje hrabrosti da se suoci mo sa njima. I gde smo tu mi? Zapitam se ponekad sta ce biti ako vetar oduva prasinu, koliko cemo se uopste pamtiti? Pitanja je mnogo na neke odgovor mozda unapred i znam ali strah me je da ga izgovorim. Verujem da nisam jedna od onih koji se boje da ce ih i sopstvena senka izdati. Ali se ipak ne predajem, idem dalje, jer su me ipak od malih nogu ucili da samo sopstvenom hrabroscu mogu da pobedim sve izaove i suocim se sa svetom.
* Naucila sam da svet nije krojen onako kako ja zelim i da put kojim hodam nije posut ruzama, taj ruzicasti oblak zna i da zaplace. Mnogi ljudi su iznenada usli u moj zivot, neki su se tu i zadrzali, a neki cak to nisu ni zeleli. Oni koji su vredni da se zapamte jos uvek su tu i ispisuju najlepse stranice mog dnevnika zivota.
* Ovog puta reci same od sebe kao terane nekom silom padaju na ovaj papir. To je samo jos jedan dokaz da bez obzira na sadasnjost osecanja negde dupoko ipak postoje. I ponekad ne moram da biram nacin na koji cu nekoga zapamtiti, dovoljno mi je i to sto znam da je taj neko bio u mom zivotu bez obzira da li je ubrao ili zalio ruzu. Ponekad i prolalznik ostavi nesto, mada u vecini slucajeva nisu hteli da se zadrze. Postoje oni ljudi koji ti poput najlepse pesme "udju u glavu", a da nisi ni svestan da se nalaze tu. Zatim dodje trenutak kada ih ni najjaca sila ne moze izbrisati iz tog ugla, pa cak i ako uspe ostane delic koji ce nas podsetiti da su bili tu. Ti ljudi unose osmeh u svaki tvoj dan... ti ljudi su vredni pamcenja.
* Mnogi od nas ovde su vec punoletni i sada je vreme da se zapitamo sta je iza ovih ili onih vrata. Vreme je da svojom rukom stisnemo bravu i zalupimo kada bdemo odlazili. Sa sigurnoscu mogu da kazem da cemo jos dugo pamtiti ne samo one ljude vec i dane, sate i minute provedene sanjima, i uvek ce nas podsetiti da postoje, da je neko bio i da ce biti deo naseg zivota. Vazno je u zivotu nauciti citati izmedju redova.
* Smejem se jer znam da ce oni koje volim ostati u mome zivotu kao drugovi, kao poznanici ciji zivoti jako dobro poznajem. I smejem se, jer znam da postoji neko kome i moj osmeh znaci njegova sreca....