четвртак, 28. мај 2009.

Lutam i sanjam

Preda mnom je velika bina... Na njoj postavljeni instrumenti za veliki simfonijski orkestar. Gase se svetla u publici i ostaje samo jedno... Ono koje osvetljava mesto na kom ću se ja za nekoliko trenutaka naći.
Čuje se aplauz. Članovi orkestra izlaze... Za njima i dirigent. I na kraju - ja. Dok hodam do mesta namenjenog solisti, publika ne štedi dlanove. Flauta i mojim rukama presijava se pod svetlošću jakog reflektora. Taj sjaj ostaje da lebdi tu, u velikoj Sali kolarčeve zadužbine... Ostaje i ostavlja me... Ostavlja me muzici, orkestru i publici. Poklanjam se i započinjem prve taktove mocartovog Koncerta za flautu, harfu i orkestar.
Muzika i ja polako postajemo jedno. Živimo zajedno taj trenutak koji deluje večno... Ostaje zapisan negde duboko u meni... Ali onda se dešava nešto neočekivano... Potpuno me obuzima ta čudesna melodija i ja više nisam ja. Više se ne osećam kao stvarno biće... Živim svoju bajku iz detinjstva... Drugi tza mene više ne postoje... Orkestar je sve tiši... Zvuci harfe blede... Ostajemo tu samo moja muzika i ja. Ona se razliva po celoj sali... Ali i po meni... Ništa me više ne zanima... Prepuštam joj se... Shvatam da ne vredi boriti se protiv nje. Plašim se da otvorim oči... Plašim se da ću je izgubiti, iako je jača od mene... Ne razmišljam ni o čemu... Ne mogu da sastavim misao u glavi... Ne mogu da se setim priče koju sam jednom ispričala dok sam baš ovu melodiju svirala. Nisam sigurna ni da li moji prsti rade pravu stvar. Sigurna sam samo da je ono što čujem lepše od svega što sam u životu slušala. I sigurna sam da to što se dešava ostaje urezano duboko u svakom deliću mene... Shvatam da radim nešto bitno, nešto što čini moju ličnost...
Dolazim do kraja kompozicije. Ne želim da završim, ali ipak to činim... Otvaram oči i............. Postajem svesna stvarnosti... Nalazim se u svečanoj Sali muzičke škole, iza mene se nalazi klavir, a ispred mene pedesetak ljudi koji su se tu slučajno zatekli... Jedino je i dalje tu onaj sjaj flaute koji lebdi okolo. Sanjala sam svoju veliku želju... Počela sam još pre izlaska na binu....
Poklanjam se, a aplauz te malobrojne publike nadjačava onaj iz mog sna... Nadjačava aplauz stotina ljudi. Pokušavam da odem, ali mi noge ne dozvoljavaju. Stojim i gledam ta ozarena lica ljudi koje sam uspela da oduševim svojom muzikom. Kroz misli mi prolaze note Mocartovog „Andantea“ koji sam upravo odsvirala. Shvatam da čak ni muzika nije bila onakva kakva je u stvarnosti...
Ipak na kraju odlazim... Ljudi mi čestitaju, ali me to uopšte ne dotiče... Oni ne znaju za sjaj... Sjaj koji je ostao u meni, zapisavši jednu veliku želju koja živi sada i živeće večno. Možda će se jednog dana zaista i ostvariti.

недеља, 24. мај 2009.

KRIVICA I KAZNA U ANI KARENJINOJ

U romanu Ana Karenjina Tolstoj otvara mnoga etička pitanja. Jdno od njih je i odnos supružnika. Neosporan je njegov stav da je neverstvo pristup koji zaslužuje kaynu. Ali ko je taj sudija koji će izvagati krivicu i doneti presudu.
Odgovor nam možda daje moto romana uzet iz ,,Biblije'' iz ,,Poslanice rimljanina'' apostola Pavla ,, Moja je osveta , ja ću je vratiti''. On nas upućuje na zaključak da Tolstoj kaznu za preljubu nije poverio ljudskom sudu , već sudu samog Boga-
Nije , međutim jasno , kako treba da se ispolji taj božanski sud. Jedan njegov oblik mogao bi da bude prevareni muž Karenjin. Saznavši za ženinu vezu , on je odlučio da kaznu uzme u svoje ruketako što će Ani uskratiti razvod i zabraniti joj da dalje viđa Vronjskog. Tu svoju odluku on pred sobom predstavlja kao religijski nadahnut čin: grešnicu ne odbacuje već joj ostavlja mogućnost da se popravi. Ali nedugo zatim iz njegovog razmišljanja saznajemo da su motivi duboko sebični ( njemu je stalo samo do sopstvenog ugleda , nikakve ljubavi prema ženi tu nema ) a i da je svestan da na ženu nema nikakvog moralnog uticaja i da od tog ,,pokušaja popravljenja'' neće biti ništa drugo osim laži. Sve ovo a i želju da Anu kazni Karenjin sam od sebe skriva , govori nam da ovde nije reč ni o kakvoj božanskoj , već o običnoj , pritzemnoj osvetoljubivosti smrtnih ljudi.
I drugi vid osvete , osuda javnog mnjenja i Anino isključenje iz društva nema ničeg božanskog u sebi. Većina žena bila je spremna da se obruši na Anu kad skandal izbije na videlo jer su joj zavidele.
Ostaje mogućnost da se sredstvo izvršenje božanske kazne za neverstvo bude savest glavne junakinje. U jednom trenutku , kada Anu sve više počinju da obuzimaju crne misli , smrt joj izgleda kaojedini izlaz iz nezavidnog položaja u kome se sama našla: ,, I sramota i bruka Aleksandra Aleksandroviča i moja užasna sramota , sve se spasava smrću''. Ali odmah zatimpojavljuje se još jedan motiv. ,,Ona će umreti i on će se kajati'' kaže Ana misleći na Vronjskog. U tim svojim poslednjim danima ona sve više gubi smisao za realnost , uobražava da je Vronjski mrzi jer voli drugu ženu i želi da ga kazni. Jeste smrt izbavljenje od svih muka ali prevagu za taj čin ipak odnosi bolesna želja , da njime povredi svog ljubavnika. Ni ovo ne liči na božansku pravdu.
Zaključak je da se zahtevi hrišćanskog morala previše visoki i služe jedino da ocenimo koliko smo malo sposobni da se po njima upravljamo. Zato iz ovog ugla , moto za roman možemo protumačiti kao ,, kao piščev uzaludan pokušaj da logiku svog romana saobrazi sa nekim sopstvenim , javno zastupanim etničkim i antropološkim načelima''.
Na to nas upućuje jedna posebna ravan ovog romana: znaci i snovi.
Za vreme prvog susreta Ane i Vronjsog , jedan čuvar pruge pao je pod točkove voza. Taj događaj je veoma uznemirio Anu i protumačila ga je kao rđav znak. Te epizode setiće se pre nego što se baci pod voz. Više puta će sanjati sličan san u kome se pojavljuje mali strašni , bradati seljak koji mrmlja francuske reči i uvek će se buditi sa osećanjem užasai strepnje. Čak će i Vronjski jednom prilikom sanjati nešto slično i osetiti nespokojstvo i jezu . Ovi prekognitivni snovi su nagoveštaj budućih tragičnih događaja.
Piščevu poruku možemo ovako shvatiti: ,, Još onda kada je prvi put upoznala Vronjskog , životni put Ane Karenjine bio je već unapred nekom nedokučivom nužnošću određen. Na neki tajni , zagonetni način Ana već tada zna kako će se završiti njena ljubav.'' Nema dakle , nikakve njene krivice , ničeg što je ona stvarno olučila i zašta bi trebalo da bude kažnjena ni od Boga ni od ljudi. Neka strašna mračna sila , odredila je Aninu sudbinu još pre nego što je njena veza sa Vronjskim opočela.
Ovde se otvara pitanje čovekove slobode. Ako nam je budućnost unapred određena , kako možemo uticati na svoje živote? Izgleda da je Tolstoj nosio negde duboko u sebi i jedno mračno saznanje koje je dovodilo u pitanje njegova etička i antropološka načela. Svetom ne upravlja ni neka promisao , a ni slobodna volja ljudskih bića , već neka slepa nužnost koja neumoljivo određuje sve ono što nam se u životu zbiva.
Možda ga je ta ista sila pod stare dane odvela na železničkus tanicu Astapovo gde će završiti svoj životni put

Ponoc




Vracam se kuci, promrzao I gladan. U autobusu neuobicajena guzva. Nije ni cudno.Napolju je poceo da veje sneg I da duva hladan vetar. Gledam kroz prozor kako promicu zgradei ne prestajem da mislim na krevet I toplu sobu.

Iz razmisljanja me prenu glas: “ E, brate, imas koji dinar”. Okrenuo sam se I ugledao crnpurastog klinca od jedva desetak godina . Bio je prljav,u nekoj kratkoj letnjoh jaknici. Usne su mu pomodrele od hladnoce.Nestrpljivo je poskakivao sa noge na nogu. Gledao me je nezaineresovano.Kao da mu je bilo svejedno da li ce dobiti pare. Izvadio sam deset dinara iz dzepa I pruzio mu. Zgrabio je novac iz moje ruke I promrmljao :”Hvala, brate” I zurno smugnuo u gomilu. Nakon dve stanice, zacuo sam gromoglasni smeh sa zadnje platforme Izdigao sam se na prste I ugledao gomilu momaka kako se smeju onom klincu. Napravili su krug oko njega I terali ga da skace ne bi li dohvatio novcanicu od pedeset dinara. Utom se autobus zausstavio na mojoj stanici I ja sam sisao. Dok su se zatvarala vrata iza mene, cuo sam na moment glas onog decaka: “Ajde brate, sto me mucis.Ako dohvatim,da mi das jos toliko”.
Gurnuo sam ruke dublje u dzepove I uvukao vrat u jaknu. Koracam polako ka kuci dok se ledene pahulje kovitlaju oko mene, a hladan vetar mi unosi nemir u dusu. Pitam se :“ Sta li ce biti sa onim decakom.? Zar zivot prema njemu nije dovoljno surov? Promrzao,gladan,mozda bez roditelja. On sigurno nece u toplom domu kititi jelku I ocekivati poklon u najludjoj noci. I u kakve ljude ce odrasti oni mladici koji su mu se smejali?’
Pozeleo sam da se vratim I izvucem ga iz onog autobusa. Da ga dovedem kuci,obucem nahranim I poklonim mu nesto od svojih starih igracaka. Hladan vetar mi tera suze na oci. Ja cu veceras , I svake sledece veceri spavati u svom toplom krevetu. Okruzen ljudima koji me vole. A on. Mali crnpurasti decak? Sta l ice biti sa njim? Gde li ce on prespavati nocas? Da li ce dobiti onih pedeset dinar? Hoce li uspeti da odraste i otrgne se iz kandzi ulice?
Hoce li.ikada imati lep i dobar zivot?

Davno sam prestao da verujem u Deda-Mraza. A, evo , sada bih voleo da postoji.Da mi ispuni najvecu zelju. Da malom decaku iz autobusa pokloni topli dom.I zaborav. Da zaboravi sve ono ruzno sto mu se dogodilo u zivotu.Da ga sretnem jos jednom i vidim osmeh u njegovim crnim ocima.

Oktobarske boje

Oktobar se razmahnuo, vlada u punoj svojoj lepoti I zanosu.
Svojim zlatnozutim bojama, ukrasio je nasu okolinu I podario joj neobicnu zivost I razdraganost.
Oblaci umorno I tromo prelaze preko neba ,kao da ne zele da pokvare veselu igru dece.
Jutra su hladna, a izmaglica laka I cipkasta polako ustupa mesto suncu.
Sunce kao velika zuta lopta rasipa svoje blede zrake na zemlju.
Setajuci se kroz parkic, pogled mi pada na drvece, koje je prelepih boja,ali je ipak tuzno I klonulo. Sprema se za san, polako odbacujuci zuto bakarno lisce.
Kise cesto znaju da budu dosane I tuzne. Livade mi tada lice na lelujavo more, a zuti listici na male brze barke.
Sada je sve drukcije Ulice su pune zutog lisca, ptice krecu na jug,dok poneki vrabac ih svojim cvrkutom ispraca na daleki put.
Dok list pada I reka Sava slabije tece, dan bledi I dolazi jesenje vece.

Prijateljstvo

Zajednicko u svim temama o prijateljstvu je da se bez njega ne moze ziveti. Sa prijateljima se mozemo tesiti saznanjem da bez obzira na to kolik smo losi, postoje losiji. Pravi prijatelj bi uvek trebao da bude tu, uz nas, da nas utesi i saslusa. Treba razlikovati prijateljstvo od drugarstva, jer je ono mnogo dublje, dragocenije, lepse i duze traje. Ona prava prijateljstva traju cak iz skolske klupe pa do groba. Prijateljstvo je jaka veza imedju tebe i tvog prijatelja.
Moja najbolja drugarica/ drug se zove......Nase prijateljstvo traje jos o prvog razreda, i ono je pravo a ne kao ona lazna koja je raspuknu jako brzo. Ona ume da me saslusa, kad mi je tesko, ume da me utesi, kad niko za mene nije bio tu, ume da se smeje zajedno sa mnom, ume da place, ona je pravi prijatelj.
Treba pomoci prijateljima, kad im je tesko, a ne dokazivati se kad su oni vec propali.
Na kraju necemo pamtiti reci nasih neprijatelja, vec cutanja nasih prijatelja. Nemoguce je odrediti trenutak radjanja prijatelja.
Onaj ko ti drzi ruku, adotice srce je pravi prijatelj.
Svako vidi kako izgledas, mada samo pravi prijatelj zna ko si ti ustvari.
Mozda je Bog zeleo da tokom zivota upoznas razne ljude, zato da mozes da cenis i budes zahvalan kad upoznas one prave.

Istina je da ne cenimo ono sto imamo sve dok to ne izgubimo. Tako je i sa prijateljstvom, treba ga ceniti i postovati dok ga jos imamo.....
Minnie'95 nije na forumu

MARKO KRALJEVIC KAO ISTORIJSKA LICNOST

Marko Kraljevic rodjen je sredinom XIV vijeka kao sin kralja Vukasina, gospodara Prilepa, i velikog dijela Makedonije, i majke Jevrosime. Otac, kao vladar tog dijela Makedonije, opremio je vojsku sa bratom despotom Ugljesom. Ta vojska trebala je da sprijeci dalju najezdu Turaka na Balkansko poluostrvo i porobljavanje srpskih zemalja. Nazalost, dok su bili utaboreni na obalama rijeke Marice, u noci 1371. godine, Turci su ih bez najave napali i napravili pravi masakr. U bici na Marici poginuo je Vukasin i njegov brat a njegove zemlje pale su pod tursku vlast. Marko, kao prestolonaslednik, nemocan da ucini nesto vise, zbog turske nadmoci, postaje turski vazal. To je podrazumjevalo i njegovo angazovanje u vojnim operacijama turske vojske. Ubrzo se dokazao kao snazan i sposoban borac pa je dosao do titule turskog vezira, sto je prestavljalo visok polozaj u turskom drustvu. Njegovo omiljeno oruzje je, bas kao i u narodnim pjesmama, bio topuz kojim je vjesto baratao. Sudbina mu je odredila da izgubi zivot u bici na Rovinama i to na strani vojske koja je pogubila njegovog oca i okupirala njegove zemlje. Dakle, njegova prava istina o njegovom zivotu je dosta surova i daleka od prica iz narodnih pjesama, koje su ga velicale kao najveceg srpskog junaka.

MARKO KRALJEVIC KAO KNJIZEVNI LIK

Marko Kraljevic je definitivno bio najpopularniji junak kod narodnih pjevaca i pripovjedaca, koji su stvorili mit o covjeku nenadmasne snage i hrabrosti. Bio je zastitnik Srba od surovih turskih osvajaca i kao takav ulivao je narodu nadu u srca. To je bilo veoma znacajno, jer se na taj nacin Srbi istrajali pod turskim jarmom sa neunistivim snom o slobodi, koji su davno izgubili. Stvarajuci u svojoj masti takve likove poput Marka, oni su vjerovali da ce Bog da se smiluje na njihove patnje i zaista posalje junake takvih sposobnosti, koji bi ih oslobotili otomanskih okova. Iako je Marko Kraljevic u stvarnom zivotu bio turski vazal, tj. izdajnik koji se borio na turskoj strani, njima je bilo potrebno da vjeruju da postoji takav junak, hrabar i neunistiv, koji ce ih voditi do slobode.
Marko je u pjesmama, dakle, opisan kao veoma krupan covjek izuzetne snage, mudar i hrabar. Posjedovao je i druge talente, a jedan od njih je da je mogao zaista mnogo da popije, a da se ne napije. Napomenimo i da nije mogao nikuda bez vina. Vjesto je baratao topuzom teskim 66 oka, koji je dosao glave svim Turcima i "negativcima" koji bi se sa njim uhvatili u kostac. Nije bilo stvora koji ga se nije plasio. Njegova majka Jevrosima, koja ga je odgojila bez pokojnog oca Vukasina, bila mu je zivotni savjetnik. Kao mudra i stara zena davala mu je savjete koji bi mu pomogli u zivotu.


Bio je tvrdoglav pa nije poslusao majcine savjete da se mane hajducenja.
Marko Kraljevic je imao konja Sarca od koga se nije odvajao. Zivio je veoma dugo(u nekim pjesmama pominjano je i 300 godina), a o njegovoj smrti vezano je vise legendi. Najprihvacenija je da nije umro od maca, u boju, sto bi se ocekivalo od takvog ratnika, nego mu je bog jednostavno uzeo dusu ka sebi na planini Urvini. Marko je prije toga bacio svoj topuz u debelo more i rekao: "Kad moj topuz iz mora izis'o, onda 'vaki junak postanu!"
Druga legenda kaze da se sa Sarcem sklonio u jednu duboku pecinu, u kojoj spava dubokim snom, cekajuci trenutak kada ce ponovo njegovom narodu biti potrebna njegova junastva.

Rastanci su bedemi sa kojih se pružaju neki novi vidici

Rastanci, reč koja svaki put gorko odzvoni u ušima, i na čije izgovaranje se uvek okrenem u pravcu iz kog je potekla. Mene uvek asocira ne jednu izreku koju sam čuo još kad sam bio dete, i koja kaže „Kada odlaziš, ne ruši mostove iza sebe, jer nikad ne znaš koji bi ti mogao zatrebati“. Svi smo vrlo često iskusili tačnost ove tvrdnje, samo je je pitanje da li su ti mostovi već pali, i da li je bilo kasno.
Dugo sam razmišljao da li da se u potpunosti otvorim, i s shvatio da neke rane ipak moraju da zacele, i da neke stvari ne mogu večno da se čuvaju zatvorene duboko u sebi. Ovo što je ovde napisano nisam rekao nikad do sada, i zaista osećam kao da mi ogroman teret pada sa srca. Zvala se Kristina. Moja neprežaljena ljubav, slika njena koja mi je u mislima svakog dana, i koju ću tu čuvati dok sam živi. Bili smo zajedno više od dve godine, i mislio sam da će to trajati večno. Za nju sam bio spreman na sve, ili sam bar tako mislio. Imao sa utisak da je ona razlog mog postojanja na ovoj planeti, i da moj život ima smisla samo ako je ona pored mene. Međutim dogodilo se nešto o čemu nisam sme ni da razmišljam pre toga. Nešto je puklo između nas, kao da smo se odaljili jedno od drugog, kao da je između nas iznikao kineski sud koji je bilo nemoguće preći. Razloge do današnjeg dana nisam shvatio, ili nisam želeo da ih prihvatim, nisam siguran. Pogledali smo jedno drugo u oči, dugo stajali nepomično, i na kraju poželili jedno drugom sreću. Tog dana mi se svet srušio. Kao da sam sve vreme hodao po ledu i da je taj led konačno pukao. Bio sam u slobodnom padu, i nije bilo niček sto bi moglo da me zaustavi. Pri punoj brzini sam udario u dno. Život za mene više nije imao smisla, mislio sa da je uzaludan. Izgubio sam veru u ljude, i ljubav, nisam mogao da verujem da postoji budućnost i ja treba da idem dalje bez nje. Trebalo mi je bar dve godine da se malo oporavim, da ponovo stanem na noge. Sve dok pre mesec dva nisam video propušteni poziv na ekranu svog telefona, i prepoznao njen broj. Istog trenutka sam zaplakao. Ponovo me je pozvala i rekla da samo želi da me čuje. Posle dve godine smo ponovo stupili u kontakt. Sada ne prođe više od dva dana, a da se ne vidimo bar jednom.
Možda će ovo biti malo istrošena fraza, ali zaista sam zahvalio životu što mi je pružio još jednu šansu, i što sam u bivšoj ljubavi dobio iskrenog prijatelja. Želeo bih samo da se izvinim ako sam u nekim delovima „zvučao“ malo nepoverljivo, ali ovo je ipak bilo više lično nego što sam ikad nekom ispričao.

Naša mladost na ljubavnom ispitu

I meni se desilo. A sto puta sam rekla sebi da ja nisam takva, da za mene toga nema.
S jedne strane me je izjedalo to što sam izneverila sebe, donekle. A sa druge strane je bilo zadovoljstvo. Ma, nije to ni zadovoljstvo... Plašim se da izgovorim, ali možda i jeste... LJUBAV?

Prišao mi je na hodniku i podigao mi gumicu za kosu koju je predhodno sam skinuo odvezujući mi rep. Osetila sam kosu kako mi pada na ramena i toplinu iza leđa - okrenula se brzo, i BAM! Tople usne na mojim. Ne znam šta osećam. Jedva da ga znam... Oko mene uzdasi čuđenja. Isti uzdasi i u meni...

Tri meseca smo zajedno... A ja tek sada počinjem da uviđam da je ono što osećam toliko jako da me iznutra golica. A osećaj krivice je tu, svakako. On nije osoba za koju bi trebalo da se odlučim, ako se uopšte mogu i odlučiti. Ne snalazim se dobro u tom svetu, sve je za mene novo. Ali privikavam se, iako me nešto kopka. Kao da ne treba to da radim, a radim i ono što ne ne treba da radim i pored potrebe... Protivteža pozitivnim osećanjima je postala sve jača u sledćih mesec dana... Dok nije kulminirala prvim šamarom, raskrvavljenom usnom, suzama pod hladnim tušem... A ja i dalje ne znam kako da se odbranim... I od čega se tačno branim.
A on sedi tačno ispod mog prozora sa jednom, drugom, tećom. Muzika i dalje dole trešti... U istom zagušljivom klubu gde sam gledana sada kao glupa, prodana balavica. TO NIJE ISTINA!

Volim ga, ipak... I više nego što mi razum dozvoljava. Jesam li glupa? Jesam li stvarno glupa?
Ili sam ipak... Mlada? Ko zna zbog čega je sve ovo dobro... Možda čak sama počinjem da shvatam. A možda ću tek shvatiti... Ne znam...

'Moje novo drustvo''

Lamborghini se trudi
Podrazumevano



''Moje novo drustvo''

Dosao je i taj dan,nova skolska godina,novi profesori,nova skola,a sto je najbitnije i novo drustvo. Nije mi bilo sve jedno u ponedeljak 3.septembra kada sam se sa sveskom i olovkom u ruci uputio ka svojoj novoj skoli. Iz prica sam saznao da je skola manje vise dobra,profesori korektni,ali ono sto nisam znao je novo drustvo. Hodao sam polako ka zgradi skole,u prvi mah nisam osetio kada je moje srce pocelo brze da pumpa krv,ali u usima sam cuo ravnomerne odjeke lupanja. Osetio sam na ramenu neciju ruku.Trebao mi je samo trenutak da se vratim u sadasnjost i da shvatim da ispred mene stoji jedan moj stari poznanik iz osnovne skole. Nismo se bas nesto puno druzili,nase drugarstvo je bilo samo uzajamno pozdravljanje na hodniku kada se sretnemo. Nismo se bas nesto dobro podnosili ali sada mi je bilo drago da ga vidim. Bar jednu osobu poznajem. Bilo mi je malo lakse.
Obojica smo usli u ucionicu (pa broj odeljenja npr. prvog osam). Odmah sam zapazio grupicu slatkih i simpaticnih devojaka, ali nasuprot njima stajali su neki tipovi. Pomislio sam da necu moci da se sprijateljim sa njima,da me nece dobro primiti,da se mnogo razlikujemo ali sva ta pitanja i desavanja u glavi prekinuo je jedan od njih.Prisao mi je, pruzio ruku i jasno rekao svoje ime,zove se (e sad lupis neko ime od ortaka),stegao sam njegovu ruku. Secam se kroz maglu da sam rekao svoje ime...Ostala imena nisam uspeo da popamtim. Sve je bilo tako brzo.Suvise brzo za mene u tom trenutku.
Na prvom casu sam sedeo sa (ime nekog ortaka),ali sam ubrzo shvatio da imamo neke zajednicke teme naprimer kao sto su kola,devojke i formula 1. Neverovatno je kako iz cele price nista nije krenulo naopako, nisam imao probleme prvog dana ali ni kasnije. Kada bi mi neko sada rekao da ce sve ispasti dobro kao sto je i ispalo,samo bih se nasmejao i rekao nma sanse.Ali desilo se. Svoj prvi dan,svoj prvi kontakt sa postorijom punom novih,nepoznatih ljudi pamticu po osmehu koji sam imao kada sam se vracao kuci i kasnije kroz pricu o svom prvom danu u novoj skoli i novom drustvu.

Otkad su dani započeli, ništa nije trajno

Vreme teče još od, kako naučnici tvrde, eksplozije Veliki prasak. Tada je stvoren svemir koji traje do današnjeg dana. Čak ni za njega, ogromno utočište svih nebeskih tela, zna se da neće zauvek postojati. A ako univerzum nije trajan, to ne može biti ni neki njegov deo kao što je Zemlja, utočište nas ljudi.
Kako je Zemlji određen sudnji čas, tako je određen i svim živim bićima na njoj. Još od pamtiveka, ljudi su čeznuli da ga unište, što se može primetiti i u Epu o Gilgamešu, najstarijem pronađenom književnom delu. Naravno, u tome nisu uspeli, a verujem da im to ni u budućnosti neće poći za rukom.
Neki veoma mudar čovek, mudriji od ljudi koji tragaju za večnim životom i pokušavaju da eskiviraju smrt, zapitao se:"Ne liče li jedno drugom novorođeno dete i smrt?", sugerišući na pozitivan odgovor (citat preuzet iz Epo o Gilgamešu, prim. aut.). Kao što su gluvi za mudračeve reči, tako su i slepi za smrt koja je svuda oko njih, sa kojom će se i oni jednog dana susresti. Ne vide muvu kako umire u paukovoj mreži i maslačak koji na livadi vene. Ne mare za mrava kojeg su zgazili žureći na posao niti za pojedeno jaje, već brinu samo za sebe. Ali smrt ne haje ni za koga. Okrutna je poput đavola u koga veruju hrišćani, nikoga ne štedi i pobeđuje koga god hoće.
Pitam se zašto ljudi pokušavaju da biju unapred izgubljenu bitku. Umesto toga, mogu uživati u čarima života i primati darove koje im pruža. Ali moraju biti svesni da će jednog dana i oni nestati.

Prijateljstvo

Zajednichko u svim temama o prijateljstvu da se bez njih ne moze ziveti.Sa prijateljima se mozemo teshiti saznanjem da,bez obzira na to koliko smo loshi,postoje gori od nas.lakshe je pravog prijatelja steci u detinjstvu nego kasnije.Deca mnogo emotivnije dozivljavaju zivotne situacije s nekim i duze ih pamte od starijih koji to iskuse u kasnijim godinama.Mislim da je za pravo prijateljstvo potreban dug vremenski period.Nekog mozesh smatrati prijateljem,a posle godinu dana ti uchini neshto za shta ni u snu ne bi pomislio da moze...
Ne treba verovati ljudima s kojima smo se tek sprijateljili,a koji pokazuju da smo im drazi od njihovih starih prijatelja;tako ce se ponashati i s nama kada steknu nove prijatelje.
Treba pomoci prijateljima kada im je to potrebno,a ne dokazivati se kada su oni vec propali.
Na kraju necemo pamtiti rechi nashih neprijatelja,nego cutanja nashih prijatelja.
Nesreca povecava nash smisao za prijateljstvo i ljubav.
Medju prijateljima treba voleti ne samo one koje zaloste nashe nesrece,nego i one koji nam na zavide na sreci
Nemoguce je tachno odrediti trenutak radjanja prijateljstva.Kao shto postoji kap koja prepuni sud kad ga punite,tako nakon niza prijatnih gestova postoji onaj koji vam prepuni srce.

Pred jednim umetnickim delom

Ustala sam rano da ukradem suncano jutro letu,kojem se blizi kraj.Nebo je bilo vedro bez ijednog oblačka,sunce se probijalo kroz ogromne krošnje.Koračala sam krivudavom stazom osluškujući cvrkut ptica.Ništa drugo sem tog nestašnog hora nije remetilo moje misli koje su neumorno lutale prošlošću.
Osećala sam kako sa izuzetnom lakoćom osvajam breg.Iza krivine sam ugledala crkvu svetog Teodora kako blješti okupanim jutarnjim suncem.Pozelela sam da zakoračim s one strane gvozdene ograde I u miru se predam molitvi.Ali vrata su bila zaključana.Razočarano sam se okrenula razmišljajući kuda dalje,kad spazih ljupku kućicu blizu crkve.Neodoljivo je podsećala na pribivaliste junaka iz bajke.Mozda na onu u koju je svratio pinokio,gde ga je lutka ucila lepim manirima.
Onda ugledah taj stočić koji mi je privukao pažnju.Bio je mali,okrugao od betona,na jednoj nozi.I ne bi bio nista posebno dam u duh nije udahnuo slikar Bora Subić..Stajala sam ispred kuće I netremice ga posmatrala.Vlasnik me je primetio I posao mi u susret.I on je ranoranilac poput mene sto se ne bi moglo reci za stanovnike ostalih kuca.Ljubazno me je pozvao da pogledam njegovu izlozbu.Sve slike su mozaici.Portret Nikole Tesle,Mona Lize,novi grb grada Vrsca I druge.Cika Bora mi je osvakoj posebno kao objasnjenje sta predstavlja,kad je I kako nastala.
Ali najlepsi utisak na mene je ostavio onaj njegov ljupki stocic.Pravi stocic na pravom mestu.Tezak pedesetak kilograma,stajao je pred kucom prkoseci Kosavi.Ona se dobro namucila ne bili ga oduvala,ali uzalud.Ma koliko se trudila nije ga pomerila ni milimetar.Njegova okrugla ploča kao I nogica bile su oblozene raznim kamencicima u boji.Svaki od njih cika Bora je farbao tako sto je mesao krec,ulje I boje.Stvarao je mozaik.Ta mesavina odolevala je I kisi I snegu.
Zato je malecki sto stajao godinama ne menjajuci izgled.Ako mi ne verujete uverite se sami.Kada sam krenula cika Bora mi je poklonio ruzu iz svoje baste I par sarenih kamencica.Osecala sam se kao Alisa u zemlji cuda jer me je stocic podsetio na onaj iz pomenute bajke.Samo sto nije stakleni.A umesto kolacica na kome pise “pojedi me” na njemu su stajale dve kafe kojom me je slikar posluzio.Dok sam pila I caskala sa umetnikom razmisljala sam o njegovom delu.I zakljucila da je uspeo da stvari magicni predmet kojim se ulazi u bajku.Stocic je toliko mocan,da verujem da cu sledeceg puta kraj njega zateci Alisu,Sesirdziju I Belog zeca kako sa cika Borom piju caj.

STRAH

Hajde,reci mi čega se plašiš...Ne,ne želim da te povredim,samo me zanima koji su tvoji najveći strahovi.Zbog čega me to zanima?Pa,želim da vidim da li je tvoj strah isti kao kod svih ostalih,ili se bar malo razlikuješ od drugih...Naravno,za uzvrat ćeš i ti spoznati moj najveći strah.Serviraću ti ga kao na tacni.Eto,zamisli da smo u restoranu.Tvoj strah biće specijalitet kuće,a ja ću biti tvoj počasni gost.Dakle,postoji više strahova...Oh,pa to je super,zasitiću se jednom za svagda!Šta imamo danas na meniju?Paukovi...?Mrak...?Visina...?Dragi moj,shvataš li da ja umirem od gladi?Ne,naravno da se nisam zasitila!Pa,pošto sam još uvek gladna,moraću da se zasitim svojim strahom.Slušaj me pažljivo...
Svake noći plašim se da idem na spavanje...Ne zato što me ispod kreveta čeka neko,ili zato što će me mrak pojesti,već zbog sna.Plašim se da zaspim,da opet sanjam ono što me muči i što me izjeda iz dana u dan.Sanjam...sanjam sebe kako sedim u uglu mračne sobe.To nije moja soba,niti je to ova prostorija,to je sam pakao!Sedim sama,zgrčena i bespomoćna,dok se u meni smenjuju osećanje tuge,bola,sreće i razočarenja.Jedno vreme vidim sebe kako očajnički plačem,a kasnije vrištim od smeha.Zidovi su oblepljeni slikama mojih prijatelja...Kada dotaknem bilo koju sliku,iz nje poteče krv,i čujem srceparajući vrisak,koji me tera da poludim!Želim da ta galama prestane,ali protiv svoje volje kružim po sobi,prelazeći rukama preko slika,i gledajući kako slike nestaju u reci krvi.Ubrzo shvatam da se davim u toj reci,i da mi niko ne može pomoći.
Kada se probudim,znoj obliva celo moje telo,a mišići na telu se grče i opominju da mi se strah uvukao pod kosti.Štipam se po telu,želeći da oteram taj strah,a nisam ni svesna da je upravo otišao-sa onim snom...Molim Boga da usliši moje molitve,i da više nikada ne sanjam takve stvari!Međutim,shvatila sam da taj san ima neko značenje...Kada bi mi kroz glavu prošle sve one slike,i kada bih se setila da posle svakog sna na onom zidu ima sve manje slika,došla bih do neverovatnog zaključka...U snu sam sama,zar ne?Na zidu ima sve manje slika,zar ne?Na slikama su moji prijatelji!Shvataš li?Taj san...nije on moj najveći strah...Tačno je da se plašim krvi,mračne prostorije,čak se plašim i same sebe!Međutim,te stvari me ne mogu zaplašiti kao što me plaši činjenica da...da polako gubim sve prijatelje...Da li sada razumeš?Svaka slika,svaka kapljica krvi označava po jednu osobu u mom životu.Prva slika koja je iščezla sa onog zida je Lenina.Znaš li šta se desilo sa njom?Jednog dana je spakovala kofere,bez ikakve najave i objašnjenja,i zauvek otišla u Australiju,na drugi kraj sveta...Znaš li šta se desilo sa Suzan,Niki i Meri?Pre mesec dana poginule su u saobraćajnoj nesreći!Ah,tako se plašim!Kako da sprečim gubitak mojih prijatelja?Kako da vratim sve one slike koje su otišle u nepovrat?Znam da vreme ne mogu vratiti unazad,ali mora postojati način da se stvari promene.Mora da postoji neki način...
Ti drhtiš...Za trenutak si zaboravio sve paukove na ovom svetu,i na sve visoke građevine,zar ne?Naravno da si zaboravio...Shvataš li sada da je veći strah upustiti se u jedan moj san,nego pustiti leglo paukova da gmižu pa tvom telu?Priznaćeš,ni za šta na svetu ne bi poželeo da se nalaziš u mojoj koži.San u kome živim je zastrašujući,pun strepnje i neizvesnosti,ali java je još gora.Očekivati svaki dan poziv smrti,gledajući kako najbolji prijatelji odlaze,jedan po jedan,u beznađe,užasna je stvar.Pa,današnji obrok bio je veoma obilan,mora se priznati...Ako u skorije vreme ne vidiš svog omiljenog gosta na vratima restorana,znaćeš šta se desilo.Igra je završena.

Sanjam…

Snovi i stvarnost... Različiti pojmovi, isprepletani i lako stavljeni u centar jedne neraskidive opne... Oni su deo našeg života.
Nekada ni sama nisam sigurna sta je san, a sta su moja razmisljanja...stvarnost.
Nekada sam sigurna da me u snu ocekuje neki novi, drugi, bolji svet. Svet stvoren samo za mene. Svet u kome je svako novo jutro lepo i u kome ne postoji ono sto nije moguce.
Nekada se osećam usamljeno, tužno, nemoćno, daleko, prazno… Tada zelim da pobegnem, da nestanem. Zelim da nestane sve zlo, zelim da sam vetar, da letim, da budem slobodna, da dišem punim plućima, da idem kuda hoću…
Tada sanjam.
Sanjam da letim daleko, do zenice Sunca i tada vidim sve. Razmisljam o nebu, Suncu, pčeli, oblaku, ljubavi, smehu,o velikom, o malom, razmisljam… i nema kraja.
Onda, shvatim da sam ovde, da ne mogu da pobegnem iz svoje koze... Mogu, ali samo na tren. U san.
Onda, gledam u nebo, gledam u zvezde, gledam u Mesec…


Ovaj trenutak je stvarnost, zar ne…?! Trezveno gledam ispred sebe, cvrsto resena da i budna sanjam. Sve one iste, lepe stvari.
Evo, sutra cekam zoru. Cekam novo rađanje Sunca kao da je prvi put. Ja cu ga docekati sa osmehom na licu. Dopusticu mu da me obasja svim svojim sjajem... Sutra, moj zivot kao da ponovo pocinje. Ja sam srecan covek.

Tu je…

Krstarim mislima po bespucu vecem od svemira i ljudskog uma,trazeci nesto sto mi pripada, nesto sto sam izgubio, ko zna gde i ko zna kad.
Skoro je nemoguce pronaci nesto tako malo, ali tako vazno – kao magnet privlacno u ovom ambisu snova i neistinitih zelja. Osecam se tako mali. I pronasao sam, sasvim slucajno, uspomene od kojih sam do sada bezao, naviru snaznije nego i sam zivot. Ostao sam sam, zvezdama i mesecinom sakriven od tvojih pogleda. Put koji se nazirao iz upijenog neba u mojim ocima ostao je bez tebe. Kada je trebalo da mi kazes istinu, ja sam lutao u svetu bajki, spoticuci se u magli pesama, knjiga i reci. Bio sam kao bez ociju. Kao neko kome je potreban prijatelj, mozda i nesto vise. Lutao sam po mracnim poljima ljudske mrznje i pohlepe, istine i lazi. Da znas samo, kako sam zeleo zameniti mesec i citavo ovo bespuce, za samo delic sunca, ali ga niko nije hteo. Trazio sam te u prostorima snova, u melodiji vetra. Trazio sam sebe i dozivao te u kapima kise, u vrtlogu besanih noci.
Ti si negde daleko. Mozda drhtis zbog ponovnog susreta. Ili se mozda plasis da cu ti pruziti deo slomljenog meseca iz svog detinjstva… tu je… jos uvek ga niko nece. Moje su zime i sada tako bele i svetle i zvezde jos uvek istim sjajem bdiju na nebu. Ali ne mogu o tebi da sanjam kad sam i sam jos tako daleko u zbrkanom lavirintu misli iz kojeg nema izlaza.
Mozda cemo se jos sresti. Svet je mali. Mozda je i bolje tako. Ti ces za mene biti samo neki stranac, neko ko nije iz moje galaksije, neko ko je dosao iz mog detinjstva, i jos uvek stoji u onom bespucu sa komadicem sunca koji mi nisi dala.

Jesen u mom gradu

Dok sam se vracala s' letovanja nazad kuci, znala sam da je u moj grad vec zakoracila ona mracna jesen, i jednostavno deo mene je zeleo da se vise nikada ne vratim. Ali sta je tu je, moramo da se vratimo svojim obavezama, navikama, radu.
Jutro je,budim se, al' u Priboju; i posle mesec dana ponovo sam u svom krevetu na koji nikako da se naviknem. Sunce se stidljivo probija kroz zavesu,kao da i ono govori da ne voli jesen. Sve je uobicajeno za ovo doba godine, tiho.

Posle odredjenog vremena otisla sam da prosetam gradom. Bilo je suvo i pomalo hladno vreme. Nisam sigurna koliko dugo sam setala, onako izmorena od same sebe i od jesenje tmurnosti sela sam na klupu pored reke. Ona je bila u svojoj punoj snazi, mutna, brza i silna. Sada je njeno vreme, ona je sada najbucnija i najmocnija. Pored mene prolaze zaljubljeniparovi,koji su bez obzira na vreme srecni, nasmejanji sa prepoznatljivim sjajem u ocima koji samo ljubav moze da stvori. Magla grli okolna brda i ceo prizor deluje tako nestvarno. Grad kao da se odmara od leta, Sunca i vrucine i sada pocinje vreme harmonije, mira i tisine. Svi se polako zatvaraju u porodicni krug, u toplinu svojih domova, u prijatnu atmosferu stvorenu ljubavlju ukucana i svi prkosimo hladnoci. Sedimo u svojim domovima i punimo srce. To je moj Priboj! Kao sto u malim domovima ima najvise ljubavi,tako u malim gradovima ima najvise harmonije,koju po svemu sudeci donosi jesen.

Mozda je jesen tmurna, siva, hladna, ali za moj grad ona znachi ljubav, toplinu, trajnost. A sta ima lepse od ljubavi, pa makar to znacilo mokre ulice, hladnocu i maglu?!

Prijateljstvo je rod koji se po dusi izabere

U zivotu postoji mnogo stvari kroz koje ne mozemo prolaziti sami,a sve i da tih stvari postoji mnogo manje, lepse ih je proziveti s'nekim. Mnogo ljudi prodje kroz nas zivot, uzme sta im je potrebno, i odu, ali ostaju oni koji su tu zbog nas, a ne zbog sebe, oni koji daju a ne traze nista za uzvrat.

Ono sto sam ja naucila kroz zivot jeste da se prijateljstvo ne bira, ono biva ko zna zbog cega, kao i ljubav, a ljubav je valjda jedina stvar koja nema definiciju, koju ne treba objasnjavati i traziti joj razloge. Prijateljstvo,u stvari, znaci ljubav. Sve drugo moze da se prevari ali to ne moze! Sve drugo moze da se izmakne i ostane nedoreceno ali to ne moze jer zavisi od nas. Ne mogu da kazem : "Budi mi prijatelj!" ali mogu reci: "Bicu ti prijatelj!"
Prijatelj ne moze biti svako, i njih ne moze biti mnogo. Prijatelj ima mana i nije tu samo da sa tobom podeli dobro, vec je tu da kaze ono sto misli, da nas svojim kritikama natera da preispitamo neke odluke i uputi nas na pravi put, misleci i zeleci nam samo dobro i samo najbolje! Za prijatelja se vezujemo vremenom, on postaje deo nas, njegova razmisljanja su povezana s' nasim i osecamo sve sto i on oseca. On moze biti posve razlicit od nas samih, kako po izgledu tako i duhom, jer pravo prijateljstvo ne trpi predrasude. Prijateljstva nisu trajna ako jedna strana daje sebe, a druga se stedi. Moramo znati da cenimo svaki plemenit postupak, svako saosecanje sa nasim bolom, nasom tugom, svaki savet i toplu rec. Nikada se ne smemo zapitati zasto mi to cinimo,jer ako se preispitujemo onda to nije ono iskreno, iz srca. Tada prestajemo biti prijatelj! Danas su prijateljstva povrsna: tajne vise nisu tajne i skoro je isto da li je ispricala celom svetu ili samo jednoj osobi. Sve manje je zrtvovanja, zalaganja, darivanja drugima i za druge. Sve vise je ljudi koji zele da menjaju ljude, a ne da ih prihvataju onakvim kakvim jesu
.

Ja sebe smatram srecnom, jer imam prijatelja kog nisam birala valjda su se duse same privukle. Dovoljno mi je da znam da bih joj se uvek nasla i u dobru, i u zlu a srce mi je jos ispunjenije kada znam da je ona za mene vec mnogo ucinila i da me prihvata ovakvu kakva jesam. Hvala prijatelju!

Sva moja ljubav pod ovim Suncem

Dok smo mladi, sanjamo o tome da volimo i budemo voljeni. Zelimo da ostvarimo sve zelje odmah, i ne pomisljajuci na odricanja i zrtve. U vecini slucajeva, nekim cudom, uspevamo u tome. Osecamo se kao da imamo krila, osecamo se uspesno, zadovoljno, ispunjeno.

U mladosti covek voli ludo, bezrezervno, celim svojim bicem u zelji da oseti i dozivi pravu ljubav. Cesto zbog te predanosti biva povredjen, i ne moze da se izbori s' tim u prvi mah. Ali posle svakog pada licnost postaje jaca, snaznija i spremna za nove polete. Ljubav je zaista sila koja pokrece svest! Ona se oseca svuda: kada pogledam zaljubljene ovih dana, na minus deset u setnji, dok posmatram baku kako simpaticno grdi deku u prodavnici, do onda kada gladna kao vuk dodjem kuci a mama me doceka sa osmehom i sto je vaznije toplom vecerom. Volim da osetim ljubav u svojoj blizini. Ona me ispunjava, ljude cinim srecnim cak i onda kada je povrsna, platonska. Postoje razlicite vrste ljubavi: prema otadzbini, prijateljima, roditeljima, simpatije prema nekom decku/devojci...Sve su razlicite,a tako iste. Bude u nama uvek pozitivna osecanja, cine nas srecnim i ispunjenim. Najbolja stvar kod ljubavi je to sto mogu da volim sve te ljude od jednom, u meni ima dovoljno ljubavi za sve, ne moram da biram. To osecanje ne opterecuje vec u nama radja polet, daje nam moc da prastamo. Kada volimo, nebo je plavlje, Sunce lepse sija...cula su nam izostrenija svaki miris osecamo jace, dodir dublje. Pronalazimo inspiraciju za nove pohode, vise cenimo sebe, imamo vere, nadamo se. Lice nam krasi biser ljudske duse - osmeh, kada covek voli na njemu se to vidi. Pa cak i tako-zvani ljubavni jadi su slatki, izmame osmehe razumevanja, a kod starijih uzdah prisecanja na dane prvih ljubavi. Ljubav izgradjuje coveka, radja ili gusi u njemu ambiciju, stvara impresiju o zivotu.

Ljubav je Bogom dana. Volite jako, duboko, iskreno i bez predrasuda! Samo tako cete osetiti potpunu car ljubavi!

Stvarnost je surova, iluzije slatke.Opredeljujem se za zivot

Zivot je za mene uvek predstavljao neobicnu, jezgrovitu i mnogoznacnu zagonetku. U njemu nije uvek crno i belo.Nekada su nasi putevi trnoviti, a nekada sa lakocom zanjemo uspehe. Za neke stvari jednostavno nemampo obrazlozenje a od starih sam cula da to nazivaju 'nafaka'. Ja to objasnjavam da je zivot zacinjen dobrom ili losom srecom...

Zapravo, smatram da od zivota treba uzeti maksimum. Trebamo iskoristiti svaki trenutak, svako sada! Naucimo da cenimo male stvari, da im se radujemo ali i uvek tezimo ka visem. Na neuspehe ne treba gledati kao na poraze, vec kao sansu da nesto naucimo, ispravimo, u buducnosti ne ponovimo! Greske se moraju desiti kad - tad i one se desavaju s' razlogom. Kada coveku lose ide, sklon je da idealizuje stvari, da masta i kreira sopstvene iluzije. To je kao odbrambeni mehanizam coveka, njegov beg od stvarnosti i od stvari koje ga cine nesrecnim i koje ruse njegovo samopouzdanje. Smatram to dobrom psiholoskom terapijom, jer pravi zivotni izazovi tek predstoje, Usponi i padovi u zivotu se smenjuju kao dan i noc, jer svaka strana ima svoju kontra - stranu.Najbolje je kada zivotni balans dovedemo u ravnotezu.
Ljudi se trude da od zivota uzmu najbolje i u sto vecoj kolicini. Ponekad zaborave da je potrebno i sebe davati isto tako nesebicno kako se i nama sam zivot daruje. Za srecu i zadovoljstvo su potrebna odricanja i zrtve. Sto su zrtve vece, to su odluke teze, ali i uspesi sladji.
Zivot delim u 3 neraskidive celine... Proslost - koju treba ostaviti tamo gde je, nikako je ponovno ne prozivljavati, samo se ponekad setiti lepih momenata, osvrnuti na greske, ali ne da bi se kajali vec da bismo ucili... Sadasnjost za koju treba da zivimo, koristimo svaki njen tren, uzivamo jer vreme ne mozemo da vratimo. Od nje zavisi nasa buducnost...


Zivite zivot punim plucima! Posvetite se sebi, ali i drugima. Negujte hrabrost, plemenitost, iskrenost... Radujte se, ali i obradujte! Volite, ali i zasluzite da budete voljeni... Ostavite svoj trag, svoj pecat...jer to je zivot! Ja biram da zivim, a vi?!

"Niko u starosti ne bi smeo da ostane sam"(Hemingvej - Starac i more)

Zbog covekove iskonske potrebe za ljubavlju, toplinom, on se kroz zivot trudi da bude okruzen ljudima koji ce ga voleti, koji ce mu se diviti, a samim tim i biti njegov oslonac i podrska. Zato covek gradi prijateljstva, osniva porodicu.

U mladosti mnogi ne razumeju pravu vrednost zivljenja.Misle da su sami sebi dovoljni. Jurcaju za karijerama, materijalnim osloncem, a ljubav i porodicu guraju u stranu. Vode se mislju " Mlad/a sam, imam vremena za te porodicne stvari! " Medjutim ne retko se desava, da kada to davno gurnuto u stranu pozelimo realizovati, kada pokusamo najlepsu lutku podsvesti oziveti, bude kasno. I nestigavsi se osvrnuti vec nas je docekala starost, ali sto je najjezivije - U SAMOCI! Najstrasnija je samoca u poznim godinama, tada covek nema izbora vec da se smireno preda poslednjem snu. Tuzno je da sve sto je stvarao, nema kome ostaviti, a to silno bogatstvo prestaje da ispunjava. Srecu, ali onu istinsku, covek je pomesao sa lagodnim zivotom punim uzivanja, samocu pokusava nadoknaditi novim stanom, automobilom i najtuznije pokusava kupiti ljubav! Danas, veoma je tesko spojiti u celinu srecnu i bogatu mladost, sa srecnom i ispunjenom staroscu. Zivot iziskuje mnoga odricanja, ali svako ko se zarad porodice odrekao ugledne i visoke karijere, nije se pokajao. Kada vide svoju decu ili unuke, srce im obuzme toplina, a starost im je ziva i ispunjena, STAROST IM JE MLADA!
Za primer nesrecne starosti, uvek uzmem svoju komsinicu sa prizemlja, koja nije imala nikoga osim svojih crnih macaka, zivela je sama. Niko je nije posecivao, niti je ona kuda isla. Svaki dan je sedela na ulazu, sa starim olinjalim mackom razgovarala, dok joj se on lenjo motao oko nogu ili pospano predeo u njenom krilu, dok ga je milovala svojim koscatim rukama. Kada bih prolazila kraj njih, nazivala bih joj dobar dan, ali mi se vise cinilo da mi macak klima glavom, a ne ona. Za njom se u vazduhu osecao miris sivila, a hladnoca je dugo lebdela nad njenim tragom. Bila sam jako mala, ali jos tada sam imala zelju da nikada ne budem tako sama, da moj zivot ne bude tako promasen, vec da ostavim svoj trag; da imam srecnu starost, kao sto sam imala detinjstvo, kao sto sada imam mladost.

Zaista, nesto najtuznije je docekati starost u samoci. Tesko je prilagoditi se i boriti se sam, uvek je lakse ako uz sebe imamo nekog kome je stalo da se zajedno radujemo svakom novom danu, da zajedno prizivamo dane mladosti, obojimo staracke dane bojama leptirova. Da nikada ne budete sami, vec da oko vas bude mreza srece kojom ste povezani sa drugim ljudima!!!

Evo jednog na engleskom - Friends & Friendships

We need friends because we want to share. We need friends because we need somebody who will be there with us when we fall into bad time. We need friends because we want to enjoy being in a group. We hate loneliness and family alone cannot make us feel in a group. For that we need friends. We need friends, because we want to let somebody know about our deepest thoughts, our ideas, and our real emotions. Only a good friend can help us share all these.

Friendships are the gift to the man kind. The relation which we get in this world are blood related. But the only relationships which doesnot related to blood is friendship. Friendship has many forms and shapes. It is like water. If we pour the water into a jug it takes the shape of jug. if you pour the same water into a bowl it takes the shape o bowl. Sameway friendships will take a different shapes and sizes according to our heart. Friendship gives pleasure to human beings. Where there is friendship then there will not be any sorrow. When you see a child laughing you will forget your sorrows for a second, sameway when you are with a friend you forget your sorrows.
Friendships crosses boundries!
The world is rotating smoothly because of the friendly hearts in the world. it crosses boundries and share a mutual bonding of love. Friendships will take care of this entire world from problems. If we are friends then our countries will, when our countries are friends then there is not need of weapons. So take weapon named friendship and love and conqure the world with love.
Friendships saves life!
Trusted true friendships never makes others down. it helps a lot to make friends to comeup from the situation. Friendships never expect anything in return for all its offering. It saves life without looking into situation.
They are the channel of love and affection. Friends are like child's heart which doesn't know wrong thinkings. When there is a friend with us we feel secure, happy, huge support, and comfortable which you can't get from others.

So Lets get some real friends in this world. and lets Be Friends!

Tragicna sudbina lepotice Sofke ("Necista krv" - Borislav Stankovic )


Sofka je glavni lik, radnja romana se vrti oko nje i bazira na njen zivot - ona je srediste zbivanja. Neobicne,savrsene lepote, drskog pogleda jako je privlacila ali istovremeno i plasila muskarce. Biserno bele puti,zanosnih oblina, duge bujne crne kose;jednostavno plenila je svojom pojavom. Aristokratskog drzanja, odgojena tako da misli da je iznad svih, da joj ostale devojke nisu ni blizu. Kada bi onako izazovno setala dvoristem ili stajala na kapiji, prodorno je posmatrala muskarce ne krijuci pogled, obraza rumenih zbog vrele krvi koja je tekla njenim venama. Cesto je nocu razmisljala o svojoj necistoj krvi, sanjala bi cudne snove od kojih se budila oblivena znojem, tesko disuci. Odrasla je sa majkom, dok je otac za nju bio stranac, jer je retko dolazio. Efendi Mita je retko dolazio, ali je jako voleo svoju kcer Sofku. Njena majka se trudila da svojoj jedinici nadoknadi svu potrebnu ljubav ali i materijalne stvari koje cine svaku devojku srecnom: raskosne haljine, ukrase... Dakle, lagodan zivot, zaduzivanjem kod nekadasnjih seljaka. Tako Sofka nikada nije osetila ni saznala koliko je zapravo njena porodica osiromasila. Kao i svaka devojka, mastala je o svom buducem suprugu, o braku iz ljubavi. Za nju je bio veliki sok kada je otac odlucio da je uda za dvanaestogodisnjeg decaka Tomcu. Njeni snovi su se srusili u trenu, najpre je kategoricno odbijala, ali kasnije svesno pristaje da se zrtvuje radi materijalnog spasenja svoje porodice, iz ljubavi i postovanja prema ocu. Njen zivot uz Tomcu bio je u jednom periodu jako srecan, pun ljubavi. Medjutim, otac joj po drugi put u zivotu rusi snove i remeti harmoniju. Njen zivot od trena kada je Efendi Mita trazio ostatak novca od Tomce, krenuo silaznom putanjom u beskraj. Trpela je ponizenja i udarce, cesto bivala u potpunosti opijena da bi pobegla od stvarnosti. Predala se svojoj necistoj krvi, pozivala sluge u svoje odaje... Deca su joj se radjala degenericna, bleda i bolesna. Necista krv se prenela i na njeno potomstvo. Spas vise nije postojao, kao ni izlaz iz te bolne situacije.

Jedan mlad zivot je unisten. I pre pocetka Sofka je dozivela kraj. Dozivela je tezak slom i vise se nije oporavila, niti se trudila da joj bude bolje. Predala se, izgubila svu svoju lepotu, izgubila svetlo na kraju tunela. Nemilosrdno je unistena kao zena, kao majka, kao individua. Zaista tragicna sudbina!