Samo jednom se ljubi...
... sve je ostalo varka...
Jedan evergreen mi je ovih dana dao na razmišljanje. Pa pesma kaže ukratko - možemo samo jednom voleti i to će biti ono pravo. Sve ostalo je samo privid. Sve ostalo je... šta?! Romantično, slažem se.
Ali koliko ima istine u tome?
„I onda je došao on, spustio poljubac na njene usne. Otvorila je oči i zagledala se u njega. I živjeli su sretno do kraja života“
Snežana, Pepeljuga,Uspavana lepotica... Kao devojčica voljela sam ih čitati. I shvatila sam da sve te bajke uviek nekako isto završavaju. Sve imaju princa i princezu. On je uvijek njen heroj hrabrog srca koji se bori sa svim neprilikama ovog svijeta da spasi svoju voljenu. I uspeva uviek!
I naravno, uviek žive srećno do kraja života.
A šta je sa stvarnošću?
Kad se zaljubimo, onda otprilike svi isto doživljavamo. Tu osobu promatramo kroz ružičaste naočare i on/ona nam je najsavršenije biće na planetu. I dok zaneseno promatramo te oči, vjerujemo kako ćemo ostariti s tom osobom. Kako je baš ta osoba ona jedna jedina prava za nas. I niti jedna druga.
A tome i težimo... Svijesno ili podsvijesno tražimo onu osobu, onu jednu jedinu osobu koja će biti idealna za nas i za koju ćemo mi biti savršeni. Onaj komadić slagalice koji nedostaje da slika bude potpuna. Tu osobu s kojom ćemo zajedno kročiti kroz život, kroz dobro i loše. Osobu koja će nam biti ljubavnik, partner i pre svega prijatelj... S kojom ćemo se smejati i plakati.
Za koju ćemo željeti da bude zadnje što vidimo uveče i prvo što ugledamo ujutro.
Osobu koju ćemo voljeti. Osobu koja će voljeti nas.
Baš ovakve kakvi jesmo, sa svim manama i vrlinama.
I opet se vraćam na stih... „Samo jednom se ljubi...“
Ma zar je moguće?! Da u životu možemo voljeti SAMO i ISKLJUČIVO jednu osobu? A da zaista sve ostalo bude varka? Mislim da cijela teza ostaje na tom romantičnom pojmu.
I tu joj je kraj.
Ne, nemojte me krivo shvatiti.
Ja vjerujem u ljubav. U pravu ljubav između muškarca i žene. U odnos koji može trajati „do kraja“. Ali ne vjerujem u činjenicu da nam je samo jednom dano da iskreno volimo. Poput jednokratnog kupona kojeg kasnije ne možemo iskoristiti. Ne, ne vjerujem, jer znam da je to čista glupost.
Na svom životnom putu susrećemo puno osoba koje nam postaju suputnici. Kao kad se vozimo vozom, neki uđu u njega i voze se deo puta s nama. Zatim siđu i nastave svojim putem. Neki dođu prije, neki kasnije. I trajanje našeg zajedničkog putovanja nam bude nepoznato. Za neke poželimo da siđu na idućoj stanici. Za druge da ostanu pored nas sve do kraja vožnje.
I dogodi se... dogodi se da naiđe osoba koja nam izvrne svijet naopako. I mi počnemo ploviti od početne zaljubljenosti prema nečem dubljem. I dogodi se... da poželimo tu osobu zadržati pored sebe zauvijek i nikada ju ne ispustiti iz ruku. I volimo. Kako samo volimo...
Volimo tom snagom da bi bez razmišljanja učinili bilo što na ovome svijetu samo da tu osobu usrećimo.Volimo svom snagom koliko jednom maleno ljudsko srce može voljeti. Volimo, ne zato da „primimo“,već zato jer imamo toliko toga za pružiti.. I pružamo to sve širom rastvorenih ruku. Ali onda nas činjenica pogodi.
Trajanje zajedničke vožnje tim vozom života je završila i naše najvoljenije silazi ostavljajući nas same u kupeu. I nas se ne pita želimo li to ili ne. Boli li ili ne. Nas se tu ništa ne pita. Sudbina je odredila i rastanak je neminovan. A razlozi nam budu često nejasni, neprihvatljivi i previše bolni. I jedino čega smo svijesni je osjećaj kako nam duša umire sa svakim korakom koji tu osobu odnosi sve dalje. I ne pomažu niti suze, ni tuga, ni jecaji... Sudbina ide svojim tokom, odnosi nam voljeno, a mi ju samo nijemo i nemoćno promatramo boreći se za dah.
Znači li to da ćemo zauvijek ostati sami u tom kupeu, sve do kraja naše vožnje?
Koliko god bili u tom trenutku vjerovali u to, odgovor je ne!
Iako romantično zvuči , ne ljubi se samo jednom!
Samo jednom se ljubi - tu osobu i na taj način!
Jer hteli to ili ne, život nam šalje svoje zadatke i lekcije. Šalje nam i nove ljude u tu vožnju. I možda, možda ćemo ljubiti i neke od njih. I opet iskreno i u potpunosti. Cijelim srcem i dušom.
Voljeti tu osobu kakva kakva je- jedinstvena i unikatna. I voleti je na samo takav način. Sasvim drugačiji, posve u skladu s tom osobom.
Ne mislim na manje, ni više, - već drugačije.
I hoće li to značiti da smo osobu pre te voljeli lažno? Umetno, površno ili polovično? Nikako!
Voleli smo ju na isto takav jedinstven način, kako samo možemo voljeti tu osobu i niti jednu drugu. I ako smo zaista tako voljeli, onda ta osoba i ostaje u našem srcu. U posebnom pretincu koje pripada samo njoj.
A srce... srce je čudna stvarčica...
Nikad nije pretijesno za ljubav. I koliko god da se nađe te ljubavi u njemu, uvijek ima mjesta za još. I kao da se ti posebni pretinci za posebne osobe stvaraju sami od sebe, baš kad zatreba. I ne gube vrijednost, niti bilo koji od njih s vremenom postaje manje važan. Ponekad volim sa strahom, ponekad sa setom. Ponekad mi ono što se krije u njima izvuče osmeh na lice, a ponekad mi i suze krenu. Ali to sam ja.
I ja znam da sam ljubila. Da sam voljela iskreno, čisto i snažno, do beskraja i natrag. I da snaga te ljubavi ne postaje ništa manja, niti će ikada izblijediti. Da moje voljeno, zauvijek ostaje moje voljeno. Bez obzira na sve što sudbina donese. Ali me i podsjećaju da je unutra još toliko toga što imam za pokloniti od srca. Da je ispred mene još puno godina i životnih lekcija. I puno mjesta za posebne ljude koji će mi ući u život i sjesti pored mene, u moj kupe. I možda, samo možda... netko ostane pored mene sve do kraja vožnje.
Možda mi netko od njih ponovo uzburka leptiriće i povuče me duboko ispod površine one obične zaljubljenosti. Možda zaronimo zajedno i zaplivamo istim strujama.
I znam... ako se to i dogodi...
Opet ću moći reći „Stihovi nisu tačni. Vidi me! Ja ljubim. Opet! Ljubim... na jedinstven i unikatan način.Onako kako ja to znam. Iskreno i čisto! I to nije varka.„
I umjesto početnih, ponoviti ću Oliverove stihove koji mi više leže: „Vjeruj u ljubav... jer ljubav je sve“.
Ja verujem!
Нема коментара:
Постави коментар