среда, 29. април 2015.

Kada se ja zaljubim



Najlepše je, kako kažu stariji, biti zaljubljen. Pogotovo u našem „ludom” dobu. Nije lako biti tinejdžer, priznajem. Toliko obaveza u školi, toliko obećanja lopti, a tek ljubav ... Ovo je zaista jedna veoma diskutabilna tema. Teško da ćemo mi ovo skoro završiti.
Zaljubim se ja tako, U jednog plavookog, visokog momka. On mene gleda, ja kao devojke od pre 100 godina, sramota me da ga pogledam. Drugarice me pitaju pa bre kad ćeš da mu više dati do znanja da ti se sviđa, a ja kao muva bez glave, ne znam gde sam. Najsmešniji deo cele priče je da što on ima neki čudan nadimak, ja prvo nisam znala kako se zove pa sam išla do nekog lista na kome se on potpisao da vidim kako se zove jer mi je iskreno, prvo bilo glupo da pitam njegove drugare kako se na zove. Što bi današnji klinci rekli „bedak”. Možda bi oni shvatili a i mene je bilo blam. Ni nadimak mi nije jasan, ali okej. Tako ja vidim kako se on zove i iskreno, iako smo išli sedam godina u istu školu nije mi bilo poznato da to ime pripada baš njemu. I tako su dani prolazili, mi smo se sve više i više družili, i ja sam shvatila da sam se zaista zaljubila do ušiju. Onda je došlo do toga da si me pozvao da idem sa njim i njegovim drugarima da sedimo u školi. Celi dan sam razmišljala da li da dođem, šta da obučem, u koliko da dođem, Da li da dođem? Jao, hiljadu misli u jednoj maloj glavici. Deset minuta pre okupljanja sam bila sigurna da neću da dođem, onda me je pozvala njegova drugarica i rekla da moram da dođem, da ne želi da čuje izgovore. Spremila se za 10 minuta, haha, bila sam baš zanosna. Doša sam tamo dok su noge išle nazad. Klecala su mi kolena kada sam ga videla. Bio je tako lep! Te njegove plave oči su me definitivno očarale! Ah, kada se samo setim. Lepi su da dani bili, a onda si otišao, još te čak ni ne viđam ...
Čudan je ovaj svet u meni, kad sve požuti i porumeni. Zaljubim se, promenim se, odljubim se i shvatim ko je zapravo bio onaj koga sam obožavala. Celi život biram neke blesave likove, valjda će se to u bliskoj budućnosti malo promeniti. Totalno se zbunim kada me pogledaš u oči, kolena klecaju i glas nestane. Ali znaš, sve to vredi jer je osećaj da sam voljena neprocenjiv.

Zadivila me je njegova hrabrost



Malo je danas takvih junaka dragi moji. Više se ne nigde ne mogu da pronaći. Tek ponekad izrone iz mase bezličnih ljudi koji ne mare ni za sebe a kamoli za druge. Ali ja sam ga, za divno čudo, videla i prepoznala.
Prepoznala sam snažan karakter i snagu u njemu. Gužva je velika, ulice su pune automobila jer kiša lije već danima bez prestanka. Gotovo je nemoguće kretati se peške. Ali eto, neki od nas i to moraju. Nebo je sivo a kišna zavesa ionako sužava vidno polje. Automobili ne paze ni malo, u prolazu vas zapljuskuju ogromnim količinama prljave vode. Kako su samo nekulturni! Pa valjda primećuju da kiša snažno lije, da ljudi postoje na ulicama, zar se tako juri dok se kišni dani ređaju jedan za drugim?! Kako god, ovako je počeo taj jesenji dan. Pešaci pognutih glava hodaju uvlačeći glave u kapute i šalove kako bi sprečili da ih vetar ubije, i ako je moguće, koliko-toliko smanje dodir hladnog vazduha sa površinom kože. Kišobrani prolaznika su nisko spušteni na lice kako bi sprečili da vetar nanosi kapljice vode u oči. Desilo to da sam se približavala semaforu i čekala zeleno svetlo koje bi omogućilo prelazak na drugu stranu. Svi se držimo podalje od ivice jer trotoare i ulice dele velike bare vode koju šahte više ne primaju u sebe. Tada se nečija noga spustila na pesašački prelaz, mali školarac. Njegovu sitnu građu naglasila je velika i teška školska torba kao i kišobran prevelik i za tri prvačića. Svetlo je i dalje bilo crveno. Koračajući ka sredini ulice nije obraćao pažnju na vozila kojima su upravlajli nervozni vozači. Bilo je sigurno, neće stići na drugu stranu. U tom trenutku u letu sam videla momka koji istrčava na ulicu i grabi malog dečaka. Čula se škripa točkova i sirene kao i psovke vozača. Dečak je bio na drugoj strani ulice, siguran. Dobio je brižan pogled momka koji ga je spasio i ostao da gleda za njim. Sve se ubrzo vratilo u normalu. Rominjanje kiše dopunjeno je gunđanjem pešaka i sirenom vozila.
Nisam videla lice junaka. Kapa mu je bila navučena preko lica, kada je pustio dečaka iz ruku, samo je nastavio svojim putem ne osvrćući se na naša napeta lica. To je junak. Delo je za njega samo po sebi nagrada.

Mi i stvarnost



Život je po mom mišljenju oduvrk predstavljao neki nevidljivi, beskrajno dugačak mosto koji svi moramo preći. Ipak, susedne mostove ne vidim, kao i svoj naravno, opis jednog života. Neki mostovi su ukrašeni cvećem, kao i u stvarsnosti, a neki su poput grada bez struje - mračni.
Dragi moji, naša je stvarnost zbunjena, još smo jako mladi. Već nas više ne mogu kroz most voditi roditeljo, polako ćemo polaziti sami, oni će biti tu, ali godinama, kako je i prirodno, sve dalje od nas. Od života treba uzeti maksimum! Moramo iskoristiti svaki trenutak kao da je poslednji. Ni jedan neiskorišćeni trenutak se neće vratiti, ovo se dešava sada, i više nikada. Život je jedan, moramo ga proživeti na svoj način, kako mi želimo. Naravno da ništa u životu ne može ići glatko. Greške se često dešavaju. Ako se nisu do sada desile, desiće se kad-tad. Nama je u krvi da svi budemo po malo sebični, da mislilo samo na seve. Zar se do sada niko nije zapirao da li i mi seve dajemo životu koliko nama život daruje sebe? Moramo dobro promućkati glavom. Živeti slobodno, bez ograničenja je najlepše. Zna se da ipak postoje neke granice koje svi moramo poštovati ako želimo koliko - toliko uspešan život u određenim poljima. Živeti život punim plućima ne znači rušiti i lomiti sve redom, svesno zagađivati okolinu i prkositi zakonima Majke prirode. Mnogi su tu čuvenu rečenicu „Živeti život punim plućima” shvatili pogrešno. Budimo iskreni, svako od nas želi da živi takav živor, danas je danas, ne mislim na sutra, ali koliko je to zapravo ispravno? Sve zavisi od karaktera i želja svake osobe. Treba iskoristiti svaki mogući trenutak. Treba iskoristiti svaki mogući zagrljaj, savet, gram ljubavi. Droga? Čemu to? Čemu uništavanje i zagađivanje raznih travčica zarad nečega što donosi samo smrt? Zar je to nešto dobro što je čovek izumeo? Naravno da nije. Čumu „alkohola poplava”? Zar je to uspeh? Zar je uspeh posle takve poplave „stojati na nogama”, zar se time treba dičiti? Zna se do koje je doze određeno piće zdravo, nešto za cirkulaciju, nešto za krv, Ali to je samo za one starije ljude, u jako malim količinama! Zar je ovo naša stvarnost? Neki moj komšija, Bog da mu dušu prosti, imao je 74 godina kada je, kako to redom ide, uro. Ćerka mu ima porodicu u inostranstvu. Posle par godina želela je da svoju porodicu dovede na godišnji odmor u Srbiju, pošto ima kuću, morala je samo da dođe par dana pre njih da je očisti, jer je ipak niko nije previše sređivao tih pr godina. Kada je došla, i videla šta je videla, dobro je da je živa ostala! Kapija gotovo da više ne postoji, vrata odvaljena, a u kući... U kući je tek katastrofa! Od špriceva i raznih otpataka nije mogla da hoda. Vili su ubodeni po kauču, slomljene flaše, smeće, izmet, čega nije bilo?! Zar je ovo naša stvarnost? Zar svako ko je na odsustvu mora da doživi ovakav šok kada želi da obiće svoju, ostavljenu imovinu. Ili da se ipak ne vraća u ovu Srbiju? Ne samo u Srbiji, na Bakanu je tako, u Italiji, Kaliforniji, svugde je tako. Zar je ova „civilizacija” negativno uticala na ljude?

понедељак, 27. април 2015.

Ne kradite mi moju istoriju!!!!

Davne 1987g sam otišla iz svog rodnog grada,iz grada odakle potiču mnogi moji preci ,iako sam daleko od njega ja i dalje najviše volim miris lipe,zaplačem se kad gazim kocke po putu,volim male i slepe ulice,obične ljude....Ništa od ovoga nisam pronašla kroz sve ove godine traženja,imala sam samo uspomene i snove a želju za njim ispunim tiho kroz sumrak gde nevidim šarenilo .Gazim po svojim uspomenama i sećanjima,vidim sebe na korzou,pijem vodu sa fontane,sedim na klupi u parku i slažem slike mog detinjstva,odrastanja ,pozdrava i ostavljanja...Ja nikad neću biti turista u gradu mojih predaka,ne želim.....ja ono što želim ja i ostvarim.....Probudim sebe u vremenu kad me majka sprema za školu,kad me otac savetuje za ulazak u svet odraslih,kad me sestra grli i zove jedinom......Koračam uvek u tišini,sama ,bez pogleda poznatog lika,bez osmeha, posećujem sve što sam volela i poklonila ovom gradu.....Poklonila sam mu pretke,moje najmilije,moju večnu ljubav,deo srca koji i danas kad god oseti tugu i čežnju u tišini se vraća da prošeta detinjstvom,oživi mladost i još jednom pogleda najlepše nebo,najlepšu svetinju i istoriju koja spava u tišini zgažena i ponižena.. ...Moj hod ne želim da iko vidi,sve su ovo stranci,ne želim da ih upamtim,pogledam ili zabeležim....ja želim samo ono što želim, moj grad,moje nebo,i moju istoriju....


By  Ljilja....

Ja...



Bezbroj recenica sam zapisala, mnoge stranice pokidala, reku reci progutala, more uvreda oprostila. Sve cesce gledam a manje vidim, mozda se branim ili otudjujem. Prijatelji ko biseri, a vrat prazan prkosi proslosti. Sve je nesto i nije nista... Kad se spotaknes pored tebe ostaje samo onaj koji ce te pridrzati da ne razbijes nos. Mnogo je svetla a previse senki, od svetla bezim od senki se plasim. Korak po korak i stigoh do putokaza koji pokazuje, da sve sto je daleko od ociju, jos je dalje od srca. Mnogo sam dala, za mrvicu molila. Znam da koracam stazom okrenutih ledja, ne bojim se, prezivecu, ali cu i zapamtiti ko me gledao u oci dok sam plakala. Nejaka sam za bol, jaka za osmeh koji cu pokloniti samo onima koji su ostali na mojoj suznoj stazi, ne pitavsi me nista, jer sam im bila samo vazna ja a ne i moj zivotni put. Mnogo sam naucila za ovu kratku zivotnu setnju, bila je trnovita i sa vetrom u ledjima...ali sada znam da sve sto vidim ne vidim, sve sto cujem ne cujem, bicu i ja ista ,ali mnogo vise nasminkanija svim bojama ljudske cudi i ledena za sve tudje hladne dane... I tako...rec po rec, i nek ostane samo rec kao svedok da sam uvek bila sama. Guracu i dalje sama, jer se bojim da ne postidim sve one koji uporno beze da me ne bi susreli i pozdravili....



By Ljiljana Milenkovic